Rachel je svoju emisiju (The Rachel Maddow Show) započela kratkim osvrtom sažimajući napredak u donošenju spomenutog zakona:

„Tema večerašnjeg intervjua je voditelj grupe International Healing Foundation, i izvještavanje vezano za predloženi zakon o pogubljenju homoseksualnih osoba u Ugandi. Pronašli smo dokaz o snažnoj povezanosti između američkih konzervativaca, koji su dio tajne vjerske skupine, The Family a.k.a. C Street i ljudi u Ugandi koji su predložili te guraju zakon o ubijanju homoseksualnih osoba. Također smo našli još direktnije poveznice između prijedloga „kill-the-gay“ zakona i drugih američkih aktivista. U ožujku, Međunarodna zaklada za liječenje, sa sjedištem u Maryland-u, poslala je jednog od svojih zaposlenika u Ugandu kako bi održao govor u parlamentu te na konferenciji organiziranoj od strane glavnih promotora prijedloga „kill-the-gay“ zakona. Njegova poruka bila je da su gej ljudi homoseksualni po vlastitom izboru, te da homoseksualna osoba ukoliko želi postati heteroseksualna to i može. Govor u parlamentu i na anti-gej konferenciji zbio se u ožujku ove godine. Nakon koferencije koja se održala u travnju, njen organizator uredio je da se i anti-gej peticija preda ugandskom parlamentu. Unutar mjesec dana od spomenutih događaja, 29.4., predstavljen je prijedlog zakona „kill-the-gay“.

Nakon uvoda u temu Rachel Maddow pustila je snimku u kojoj Stephen Langa, vodeći predlagatelj „kill the gay“ zakona, veliča utjecaj i autoritet Richarda Cohena.

Nakon snimke, Rachel je predstavila Cohen-a kao autora knjige „Coming out straight: Understanding and healing homosexuality“ (Postati hetero: razumijevanje i liječenje homoseksualnosti), i kao voditelja Međunarodne zaklade za liječenje.

Ono što je uslijedilo bila je često sporna debata oko svega; od Cohen-ove uloge u predlaganju anti-gej zakona u Ugandi, sve do nekih najkontroverznijih tvrdnji iz njegove knjige.

Rachel je navela dio knjige u kojem Cohen tvrdi da je, između ostalog, rasa jedan od ključnih uzroka homoseksualnosti. Osvrnula se na sljedeće: „ Od 72. do 74. stranice navodite 'među faktorima koji mogu dovesti do homoseksualnih sklonosti su: razvod, smrt roditelja, posvajanje, religija i rasa.'“ Cohen se usprotivio govoreći kako nije naveo rasu, ali Rachel ga je odmah ispravila tvrdnjom; „ Da, jeste. Na 75. stranici vaše knjige sa vašim imenom na koricama.“ Nakon upornog izbjegavanja rasnog pitanja povezanog sa homoseksualnošću, ponovo je bio upitan kako to rasa utječe na to da netko postane homoseksualan, Cohen je naposljetku priznao: „Ne utječe.“

Rachel je također navela Cohenovo opisivanje homoseksualnih osoba kao predatora:

“Pitala bih vas sljedeću stvar vezano uz vašu knjigu, u redu? Stranica 49, 'Postoji najmanje 12 puta veća vjerojatnost da će homoseksualne osobe zlostavljati djecu nego heteroseksualne. Postoji najmanje 7 puta veća vjerojatnost da će homoseksualni učitelj zlostavljati učenika. Procjenjuje se da su homoseksualni učitelji počinili 25% zlostavljanja učenika; 40% zlostavljanja je počinjeno od strane onih koji imaju homoseksualne sklonosti.“ Ovo je tvrdnja koju ste iznijeli u vašoj knjizi, koja ohrabruje ljude koji žele pogubiti gej osobe, te im pruža daljnje opravdanje za to. Da li stojite iza toga što ste napisali u svojoj knjizi?“

Cohen odgovara: „Zapravo, kad izađe novo izdanje, upravo ćemo taj citat izbaciti iz knjige.“

Rachel je nastavila ističući kako je Paul Cameron, izvor kojeg Cohen navodi za te podatke, izbačen iz Američke udruge psihologa, Udruge psihologa Nebraske, Kanadske udruge psihologa te nakon što je pokušao biti sociolog, iz Američke udruge sociologa.

Osvrnuvši se na citate iz knjige Rachel je istaknula: „Ovo su izmišljene informacije, lažne i nemjerodavne tvrnje, koje se u drugim zemljama shvaćaju kao znanost i uzimaju zdravo za gotovo, da bi se opravdalo doslovno ubijanje homoseksualnih osoba.“

Potom je uslijedilo nekoliko rasprava, od kojih se jedna dotaknula Cohenove izvanbračne homoseksualne veze.

Svoj intervju Rachel Meddow zaključila je sljedećim riječima: „Samo ću naglasiti kako sva profesionalna, odgovorna i mjerodavna tijela u ovom području tvrde da promjena nije moguća. Nema dokaza koji potkrepljuju to sto g. Cohen sugerira. Ali unatoč tome, on vodi organizaciju koja bi vam jako voljela prodati mnogo toga što bi vas uvjerilo da je to istina. G. Cohen, želim Vam sreću. Hvala Vam na vremenu koje ste odvojili kako biste gostovali u emisiji.“

Intervju u cijelosti možete pogledati ovdje.

Examiner/LORI

Svjedočeći pred senatskim Odborom za oružane snage, zapovjednik združenog stožera admiral Mike Mullen ocijenio je da je ukidanje politike koja zahtijeva od homoseksualnih osoba da skrivaju svoju seksualnu orijentaciju "prava stvar koju treba učiniti".

Mullen je kazao kako je osobno uznemiren politikom koja prisiljava pripadnike oružanih snaga da "lažu o tome tko su". Međutim, naglasio je kako dajući potporu ukidanju politike "ne pitaj, ne govori", istupa samo u svoje ime.

Ipak, američki mediji izvješćuju da visoki dužnosnici u Pentagonu izražavaju zabrinutost zbog mogućeg negativnog utjecaja koji promjena politike prema homoseksualnim osobama može imati na moral vojnika na ratištu. Ti dužnosnici navode kako će trebati godine za punu integraciju homoseksualnih osoba u vojsku.

Ministar obrane Robert Gates, na zajedničkom je svjedočenju s Mullenom izrazio punu potporu inicijativi koju je Barack Obama iznio u govoru o stanju nacije.

"Ja u cijelosti podržavam odluku predsjednika. Pitanje pred nama nije je li vojska spremna provesti tu promjenu, nego kako da se za nju najbolje pripremimo. Mi smo primili naše zapovjedi od vrhovnog zapovjednika, i postupamo u skladu s time", rekao je Gates.

On je najavio da će posebna radna skupina do kraja ove godine razmatrati različita pitanja vezana uz opoziv spomenute politike, te izraditi "plan provedbe" novoga pristupa s nalazima i preporukama.

Gates je naglasio kako je to vrijeme nužno "da bi se sve napravilo kako treba, te na minimum sveo poremećaj za snage koja se aktivno bore u dva rata i prolaze kroz stres od gotovo desetljeća borbe".

Najavio je da će u međuvremenu izdati upute Ministarstvu obrane kako bi se brzo preispitala provedba provedbenih propisa za politiku "ne pitaj, ne govori" i u roku od 45 dana preporučiti promjene, da bi se u okviru postojećeg zakona, ta politika "primjenjivala na humaniji i pravedniji način".

Izvori iz Pentagona navode kao primjer novog pristupa da vojska više neće agresivno provoditi disciplinske postupke protiv svojih homoseksualnih pripadnika, čiju je orijentaciju protiv njihove volje otkrila treća osoba.

zamirzine

Bollywood snima najviše filmova na svijetu, ali tek sada treba izaći prvi domaći film koji će eksplicitno prikazivati mušku homoseksualnost. 'Dunno Y...Na Jaane Kyun' već zovu indijskom 'Planinom Brokeback' jer je riječ o drami koja se ozbiljno bavi intimnom vezom između dvojice muškaraca - Indijaca. Glavnu ulogu tumači Kapil Sharma koji glumi homoseksualnu osobu koja želi postati model, a glumac je istakao da je strogo pazio da njegov lik ne ispadne karikaturalan. Zanimljivo je da je redatelj filma Anil Sharma koji je inače poznat po - macho akcijskim filmovima!

Film će imati premijeru u svibnju, a zasad se ne zna puno detalja o filmu. Samo je izišao poster koji prikazuje dvojicu muškaraca u romantičnom položaju, što je bilo dovoljno da uzburka duhove. u Indiji je dugo vremena i heteroseksualni poljubac bio tabu, a homoseksualnost se zakonski progonila.

Tek nedavno je ukinut taj represivni zakon, pa je ovaj film očito znak novoga doba. Dosada je bilo snimljeno nekoliko filmova lezbijske tematike ('Vatra' Deepe Mehte), a muška homoseksualnost je u mainstream filmovima uglavnom prikazivana u komedijama ('Dostana'). Indijski gej aktivisti su izjavili da podržavaju pozitivne trendove prema prikazu homoseksualnosti, no čekaju da vide ovaj novi film pa će tek onda reći svoje mišljenje o njemu.

filmski.net

Foto: N. Pavletić

Prošlo je više od godine dana otkako je priča Ane Dragičević izašla u javnost.

Da podsjetimo, Ana je provela preko pet godina u Psihijatrijskoj ustanovi Lopača, u koju su je kao šesnaestogodišnjakinju smjestili roditelji kako bi je "izliječili" od homoseksualnosti. Kad je navršila 18 godina u toj su je ustanovi zadržali iako im Ana nije dala, kako to zakon propisuje, pisano odobrenje. Ono što se događalo u Lopači pod stručnom palicom ravnateljice dr. Mirjane Vulin i dr. Radomira Rakuna nalik je scenariju horor filma. Anu su vezali, drogirali lijekovima, bacali u samicu, lažirali nalaze da je narkomanka kako bi imali kakvo - takvo opravdanje da je zadrže. Ana je prvi put puštena na slobodu kada je doktorici Vulin rekla da je izliječena i da više ne voli cure.

Sigurno se pitate kako kao liječnica/ravnateljica psihijatrijske ustanove može biti osoba koja, unatoč znanstveno dokazanoj činjenici da homoseksualnost nije bolest i koja od homoseksualnosti "liječi" premda takve bolesti nema na popisu Svjetske zdravstvene organizacije?

Nakon svega navedenog pitale smo se kako je danas Ana, kako živi, čime se bavi. Pričale smo i sa Danijelom Almesberger iz Lezbijske organizacije Rijeka (LORI) koja je od početka bila uz Anu i koja joj pomaže i u njenoj pravnoj borbi.

Ana, nakon svega što si prošla, kako živiš i kako se osjećaš?

Završila sam uspješno prvi razred, sada nastavljam školovanje, odrađujem praksu u frizerskom salonu. Psihički sam puno bolje ali još uvijek imam problema, problem sa strahovima, još uvijek je svaki dan prisutno to razmišljanje o tome što se dogodilo i ta neka teška razdoblja su još uvijek tu...

Psihičko stanje mi se poboljšalo, uspijevam funkcionirat puno normalnije nego prije, vidim da se što se tiče mog slučaja i slučajeva drugih u Lopači to pomiče na sudu i to mi daje nadu da će pravda pobijediti. Ja definitivno neću odustati dok se to ne riješi. Moj psihijatar mi je rekao da sam puno sazrela, da se vidi puno poboljšanja kod mene i da je jako ponosan :) Uglavnom, čini mi se kako sve ide nabolje...!

Željela bih se zahvaliti svima koji su mi financijski pomogli preko humanitarne akcije sakupljanja priloga za mene... Ovo mi je puno značilo da mogu preživjeti. I dalje mi nije lako financijski, troškova ima puno... Cura je na novom poslu, ne zarađuje dovoljno, živimo u iznajmljenom stanu i tako...krpamo se. Ipak, jedna osoba koja se odazvala u humanitarnoj akciji mi i dalje mjesečno pomaže s financijama za ono osnovno, ne znam kako bih bez njega :)

Od koga dobivaš najveću potporu?

Najveća podrška su mi moja cura, moj psihijatar Dragan Lovrović, cure iz udruge LORI i moja nova mama Mira. Ovi ljudi su mi sad postali nova familija i puno su mi pomogli u oporavku od svega što se desilo i u stvaranju mog novog života...

Bilo je ljudi na ulici koji su me prepoznali, pružili mi ruku i rekli mi "svaka čast!". Poneki su me znali gledati ali inače se ne obazirem previše na poglede ljudi sa strane. Ljudi su se javljali preko LORI i pisali mi pisma podrške i ohrabrivali me, i to bih uvijek jako osjećajno doživjela i rasplakala se.

Da li su te roditelji i sestre pokušali kontaktirati, ispričati se možda?

Roditelji i sestre me nisu pokušali kontaktirati a niti ne želim da me kontaktiraju. Za mene oni više ne postoje. Prije par mjeseci tetka je doživjela neugodne situacije s mojim "bivšim" ocem koji joj je prijetio zbog toga što je bila na mojoj strani, poručio joj je da nema on treće kćeri (mene) nego da ima samo dvije. S rodbinom je situacija ok...još uvijek su mi podrška.

Danijela, prošlo je više od godine dana otkako je Anina priča izašla u javnost. Ana je prva osoba koje je javno progovorila o strahotama zlostavljanja koje je proživjela u instituciji zbog svoje seksualne orijentacije. Koliko ste zadovoljne medijskim praćenjem cijelog slučaja?

Anina priča je zaista bila prilično popraćena u medijima, a kao vrlo pozitivno vidimo i emitiranje dokumentarca o Ani naslova "Zašto" koji je prikazan u udarnom terminu na nacionalnoj televiziji. Naravno, većina medijskih izvještavanja ima onu klasičnu "senzacionalističku" pozadinu, ali to je općenito realnost pozicije medija kod nas... Isto tako, nakon prvotnog reagiranja medija, ne postoji kontinuirano praćenje Aninog slučaja od strane medija (bar koliko je nama poznato), izuzev jednog slučaja snimanja dokumentarca o Ani koji prati priču od početka pa do presude, ali to opet nije od strane mainstream medija već dolazi iz aktivističkih krugova.

Kome ste se sve obraćale i na koji način su nadležne institucije reagirale?

Izjavu o prisilnom i nelegalnom držanju Ane u psihijatrijskoj bolnici Lopača poslale smo na razne institucije kojih se tiče ovaj slučaj - ministarstvima, Gradu Rijeci, Državnom i Županijskom odvjetništvu, klinici za psihijatriju KBC Rijeka, Hrvatskom psihološkom društvu (HPD) , Hrvatskoj psihološkoj komori (HPK) i mnogim drugima.

Od većine institucija nismo dobile niti jedan odgovor, osim od Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti koje je reagiralo Državnom odvjetništvu da se ispita Anin slučaj te od Županijskog odvjetništva koje nas je izvijestilo da provodi izvide i obradu navedenog slučaja.

Reakcije od onih koje smo najviše očekivali - od Grada Rijeke i Ministarstva zdravstva nije bilo. Smatramo i da su HPD i HPK trebali reagirati, a nisu.

Ono čime smo zadovoljne je suradnja s psiholozima i psihijatrima koji/e su naši/e suradnici/e i koji su nam zaista izašli u susret sa savjetima i podrškom. Također, odmah smo napravili i lijepu suradnju s Aninim psihijatrom Draganom Lovrovićem koji je Ani i preporučio da nam se javi po izlasku iz Lopače.

Pretpostavljamo da su strane institucije/organizacije prepoznale problem i pokazale spremnost pomoći?

Naravno, imale smo veliku potporu od stranih organizacija. Izdvojile bi Human Rights Watch (HRW) i Mental Disability Advocacy Center. Iz HRW-a su zaista pokazali apsolutnu spremnost na pomoć, uputile nas na razne kontakte, razgovarali s Anom te su nas posjetili u Rijeci kako bi Anin slučaj bio uvršten u njihov izvještaj o uvjetima u psihijatrijskim ustanovama u Hrvatskoj.

Također, slučaj smo prijavile i na European Committee on the Prevention of Torture. Oni su također odmah reagirali te je Anin slučaj u proceduri. Imale smo veliku podršku u odvjetnici Dijani Kesonja koja je prihvatila odraditi sav taj "pravni posao" i to sve na volonterskoj bazi.

Uz nju, u Aninom slučaju također nam je od velike pomoći bila i pravnica Sanja Barić s Pravnog fakulteta u Rijeci.

Na koji su način pomogle domaće organizacije civilnog društva i kakve su bile reakcije "običnih" ljudi...?

Od organizacija smo naišle na najveću podršku. Mnoge su htjele pomoći Ani (u okviru humanitarne akcije koju smo pokrenule za Anu)! Tako je u Zagrebu na inicijativu Kontre i Le Zbora napravljen Koncert (sav prihod od ulaznica i prodaje raznoraznih materijala udruga išao je za Anu) a u Sloveniji je Škuc LL također organizirao dobrotvornu akciju za pomoć Ani. Zaista, udruge i aktivisti/kinje su pokazali što je solidarnost!

Isto tako, ostale smo jako iznađene koliko smo e-mailova i pisama dobile do strane "običnih" ljudi nakon što je Anina priča bila prikazana na HTV-u, u emisiji Proces i u dokumentarcu "Zašto?".

Puno ljudi je pisalo i to i ljudi iz Bosne i Hercegovine i Srbije... Mnogi među njima su bili "obiteljski" ljudi, majke i očevi koji su nam pisali zgražajući se kako se nešto tako moglo dogoditi i slali su Ani riječi podrške, zaista su emocionalna pisma to bila.

Kako ste uspjele prikupiti financijska sredstva za pomoć Ani?

Humanitarnu akciju "Podržimo i pomognimo Ani Dragičević!" pokrenule smo u veljači 2009., neposredno nakon što nam se Ana javila.

Ana je tada zaista bila na rubu preživljavanja... Akciju smo oglasile maksimalno: na brojne kontakte u Hrvatskoj i inozemstvu koje imamo u našim bazama podataka o organizacijama, osobama, na web stranicama, objavile smo i oglas u novinama, širile informaciju kroz intervjue i članke...

Kao što sam već rekla, tu su nam pomogle i druge organizacije sa svojim akcijama a prikupljale smo novac i na našim partyima koje organiziramo. Prikupile smo nešto manje od 33.000,00 kuna (32.734,95). Oko polovine sredstava sakupljeno je u Hrvatskoj, a polovina sredstava jesu uplate iz inozemstva (računajući i akciju u Sloveniji).

Koje troškove ste pokrile sa doniranim sredstvima?

Novac je potrošen na stan, režije, hranu, zdravstvene troškove, za potrebe školovanja... I naravno, Ani je i dalje pomoć potrebna, npr. s plaćanjem daljnje školarine koju nije mala. Donacija sada više nema jer je prošlo gotovo godinu dana... ali mi sami u LORI nešto smislimo tu i tamo a i imamo jednu veliku pomoć od jednog mladića koji se javio na našu humanitarnu akciju i koji Ani svaki mjesec pomogne financijski koliko može - zaista je nevjerojatno da takvi ljudi postoje!

Njemu dugujemo veliku zahvalnost... Sad smo sakupile neke priloge i kupile Ani sav pribor za crtanje (Ana inače voli crtati...) pa planiramo na proljeće napraviti neku malu izložbu Aninih radova i na taj način sakupiti neka sredstva. Mislim da će to biti dobro, jer će ljudi moći i dobiti nešto što je baš Anino.

Kakva je situacija sa tužbom protiv dr. Vulin i bolnice Lopača, i ako možete reći više detalja, protiv koga se točno trenutno vodi proces/i i u kojoj je fazi?

Za početak moram reci da su nam nažalost neke informacije nedostupne i da ćemo više znati uskoro... Trenutno se vode dva odvojena procesa, jedan vodi Državno odvjetništvo u kojem provodi izvide i obradu događanja u psihijatrijskoj bolnici Lopača.

Pretpostavljamo da će uskoro i dignuti optužnicu protiv dr. Vulin.

U drugom procesu je Anin odvjetnik Josip Mađarić podnio privatnu tužbu protiv Lopače. Procesi su dakle vezani ali su različite naravi. Ana je dala svoje iskaze na sudu, svjedočili su i ostali/e pacijenti/ce bolnice, trenutno se radi procjena o tome kakvo je psihofizičko stanje soba koje su bile u Lopači i mislimo da bi uskoro trebala biti podignuta optužnica.

Što očekujete od presude?

Sud će zasigurno ustanoviti prisilno i nelegalno liječenje pacijenata u Lopači te druge kaznene elemente... Očekujemo da će dr. Vulin dobiti kaznu primjerenu svim strahotama što je napravila i za koje je odgovorna, a da to neće biti nešto pro forma.

Međutim, nije samo dr. Vulin ta koja treba snositi kaznenu odgovornost, postoje tu još neki doktori/ce te drugo osoblje. Pitamo se da li će dr. Vulin biti zapravo jedina koja će odgovarati te se na taj način slučaj privesti kraju. Ovo nikako ne bi bilo dobro.

Ani naravno ništa ne može vratiti te godine, ali kažnjavanje odgovornih joj može dati osjećaj da neka pravda ipak postoji i da je prepoznat zločin koji se nad njom dogodio.

Koje su vaše preporuke, što bi se trebalo uraditi da do ovakvih prisilnih zatvaranja i zlostavljanja više ne dolazi?

Hm..zapravo tu nema nekih posebnih preporuka. Potrebno je samo da institucije kao i same stručne osobe jednostavno rade svoj posao onako kako nalaže struka uz poštivanje etičkog kodeksa.

To naravno znači da ustroj i struktura zdravstvenih institucija ali i sama zakonska regulativa na području zdravstvene skrbi treba biti onakva koja će biti u skladu s najnovijim dostignućima na ovom području te imati za osnovu poštivanje ljudskih prava.

Pitanje je isto inspekcije ovih ustanova. Ove službe također moraju raditi svoj posao što očito u ovom slučaju nisu.

Nakon ovoga mi onda možemo govoriti o npr. dodatnoj edukaciji zdravstvenih djelatnika i radu na poboljšanju samog sistema, ali po meni je prvo potrebno znati da se ljude ne može tek tako zatvarati u psihijatrijske ustanove te da i oni koji imaju osnove biti takvoj instituciji imaju pravedan i human tretman.

Kakva su vaša iskustva, da li psiholozi/ice i psihijatri/ice u Hrvatskoj još uvijek liječe homoseksualnost?

Nažalost, da, poznati su nam slučajevi gdje je psiholog/inja radio/la na liječenju homoseksualnosti kod svog klijenta/ice. Štoviše, evo neki dan smo imale priliku pročitati na jednom web portalu odgovor jedne psihologinje osobama koju ju pitaju da li mogu promijeniti/izliječiti svoju homoseksualnu orijentaciju.

Ipak, mislim da su ovi slučajevi u opadanju iako ne možemo do kraja biti sigurne u to. Ovdje postoji još nešto. Psiholozi/inje često sami imaju predrasude i stereotipe pa se u radu s homoseksualnom osobom fokusiraju na njen gej identitet iako on npr. uopće nije bitan za sam problem.

Ili ne razumiju cijelu problematiku coming out-a, internalizirane homofobije, problem stigme itd...

Potrebno je poznavanje cijele ove problematike da bi psiholog/inja mogao/la raditi s gej osobom. Imamo slučajeve gdje sami gej friendly psiholozi/ginje izjavljuju npr. da je Gay Pride bespotrebno "paradiranje" i nametanje koje nam kao ne treba ili da ne smatraju da gej parovi trebaju imati djecu (!). Što je najgore, ti isti ne razumiju da je više nego štetno da oni sami rade s gej osobama.

Ipak, mislim da cijela stvar ide u pozitivnom smjeru, sve manje je psihologa koji bi orijentaciju pokušali izliječiti, a sve više onih koji se žele educirati na tom području kako bi mogli raditi s LGBT klijentima/icama.

Što se tiče same udruge LORI, da li je (nakon Aninog izlaska u javnost) bilo više poziva roditelja LGBTIQ djece/mladih, koje su tražile informacije, savjet i sl.

Ne, nismo primijetili da se više javljaju roditelji. Roditelji LGBTIQ djece inače rijetko kontaktiraju udrugu, to je već jedan problem vezan za poteškoće koje oni prolaze u suočavanju s homo/biseksualnošću ili transrodnošću vlastitog djeteta, obično vrlo dugo ne žele otvoreno razgovarati s drugima o tome...

Ani je još uvijek potrebna vaša potpora, stoga vas pozivamo da joj svojim prilogom pomognete u osiguravanju sredstava za troškove stana, hrane, režija, školovanja...

Uplate iz Hrvatske:

Udruga "LORI", Dolac 8, 51 000 Rijeka

Broj računa: 2340009 - 1117014659

Opis plaćanja: Donacija za Anu Dragičević

Foreign donations:

PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D.

10000 Zagreb, Račkog 6, Hrvatska/Croatia

Bank account belonging to:

Lezbijska organizacija Rijeka "LORI" (Lesbian Organization Rijeka LORI)

Dolac 8, 51 000 Rijeka, Hrvatska/Croatia

Specification: Donation for Ana Dragicevic

Account number: 703000-128379

SWIFT CODE: PBZGHR2X

IBAN: HR61 2340 0091 1170 14659

libela

Češki ministar za ljudska prava i manjine Michael Kocáb pripremio je prijedlog po kome bi homoseksualne osobe u Češkoj dobile pravo na usvajanje djece, ali ne kao par, već samo kao pojedinci

Izmjene u Zakonu o registriranom partnerstvu, kojim se u Češkoj reguliraju brakovi osoba istog pola, inicirao je Savjet vlade za ljudska prava, s obrazloženjem da zabrana usvajanja krši češki Ustav i propise Europske unije. Svaki građanin Češke trebao bi po Ustavu imati garantirano pravo na usvajanje djeteta, iako bi se i Zakon o obitelji morao mijenjati jer to pravo daje samo supružnicima, odnosno potpunoj heteroseksualnoj obitelji.

"Prema sadašnjem Zakonu o braku, osoba istog pola, roditelj koji nije biološki otac, ima obvezu sudjelovati u odgajanju djeteta, ali nema mogućnost pravno regulirati svoj odnos prema djetetu", upozorila je studija koju je vlada naručila od nevladinih organizacija za rodnu ravnopravnost i Pravnog fakulteta Karlovog Univerziteta.

U praksi bi se tako moglo dogoditi da ako umre roditelj djeteta, njegov bračni partner istog pola ne bi mogao postati djetetov skrbnik, već bi dijete moralo biti predano ili drugom biološkom roditelju ili upućeno u dom za nezbrinutu djecu. Najavljene izmjene zakona omogućile bi registriranom partneru da usvoji dijete homoseksualne osobe ili sa kojom živi, ali ne i da oni kao par usvoje dijete bez roditelja.

Češka je zakonski regulirala brakove osoba istog pola 2006. godine, unatoč kategoričnom protivljenju predsjednika Václava Klausa. Sami građani Češke su, za razliku od susjeda Poljaka, pa i Slovaka, izuzetno tolerantni prema seksualnim manjinama i prava homoseksualnih osoba. Pravo na brak podržava čak oko 67 posto Čeha.

Ta tolerancija se međutim ne odnosi na pravo usvajanja djece. To pravo supružnicima istog spola dalo bi svega 18 posto Čeha, tako da su predlagatelji zakona 2006. godine bili prinuđeni unijeti u zakon zabranu, kako bi uopće prošao u parlamentu. Do sada je u Češkoj sklopljeno 917 brakova osoba istog pola, od kojih je 34 razvedeno.

e-novine

WASHINGTON - Američka organizacija za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch danas je objavila godišnje izvješće o stanju ljudskih prava u svijetu, u kojem upozorava na probleme koji u Hrvatskoj postoje sa suđenjima za ratne zločine, uskraćivanjem prava psihičkih bolesnika, lošim tretmanom tražitelja azila i slobodama medija.

Nevladina organizacija ističe da je Hrvatska dobar dio 2009. provela u stanju političke neizvjesnosti zbog zastoja u pregovorima Hrvatske s Europskom Unijom, koji je nastao zbog spora sa Slovenijom i ostavke premijera Ive Sanadera. Prema HRW-u reforme na području ljudskih prava zbog toga su bile u drugom planu.

Uglavnom se sudi Srbima

Izviješće upozorava na nesrazmjer u broju procesa za ratne zločine koji se vode protiv srpskih i hrvatskih osumnjičenika.

Većina optuženika u domaćim suđenjima za ratne zločine i dalje su Srbi. U prvih osam mjeseci 2009. hrvatske su vlasti podigle osam novih optužnica protiv 16 osoba od kojih su 14 bili Srbi... U istom je razdoblju završeno 20 suđenja, a od 61 optuženih u tim procesima njih 37 bili su Srbi, naglašava se u dokumentu.

HRW hrvatskim vlastima također predbacuje što i dalje poriču posjedovanje topničkih dnevnika koje traži Tužiteljstvo ICTY-a.

Izviješće izražava i nezadovoljstvo zbog bijega Branimira Glavaša u BiH nakon izricanja presude za ratne zločine počinjene u Osijeku.

Ljudi se nepotrebno hospitaliziraju u duševne bolnice

Human Rights Watch izražava zabrinutost zbog činjenice da se u Hrvatskoj pretjeruje s nepotrebnim i nametnutim smještanjem ljudi u psihijatrijske ustanove, ističući slučaj Ane Dragičević, koju su u bolnicu sa 16 godina smjestili njezini roditelji 2004., nakon što su saznali za njezinu homoseksualnu vezu.

U istom se kontekstu spominje i problem neodgovarajuće skrbi za bolesne u duševnim bolnicama. Kao primjer se ističe slučaj djelatnika Centra za autizam u Dubrava koji je štićenika teško ozlijedio tuširajući ga vrelom vodom.

Loš odnos prema azilantima

HRW procjenjuje kako je postupanje Hrvatske prema tražiteljima azila i imigrantima ispod međunarodnih i europskih standarda, te da je stopa priznavanja statusa azilanta i dalje iznimno niska - u prvih sedam mjeseci 2009. odobren je samo jedan od 93 zahtjeva.

Mediji pod pritiskom politike

U dijelu koji govori o medijskim slobodama izviješće upozorava na uplitanje politike u državne medije te na prijetnje novinarima i fizičke napade na njih. Posebno se ističe zabrana rada Denisu Latinu na HTV-u, suđenje Željku Peratoviću, napad na novinara Jutarnjeg lista Dušana Miljuša, koji još uvijek nije riješen, te podizanje optužnice za ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića 2008.

Izviješće pozitivno ocjenjuje pozitivan pomak u vraćanju zaposjednutog poljoprivrednog zemljišta srpskim vlasnicima, te napredak u priznavanju prava Srbima na ostvarivanje mirovine za rad u područjima koja su bila pod pobunjeničkom vlašću u ratnom razdoblju.

HRW u zaključku predviđa da će Hrvatska završiti pregovore o članstvu u EU u 2010., ali ističe da je izvješće Unije o napretku, upozorilo na procesuiranje ratnih zločina protiv Srba, pravosuđe i slobodu izražavanja kao na područja u kojima je potrebno ostvariti daljnji napredak.

izvor

Molim za savjet. Imam skoro 18 godina, žensko sam, i imam problema sa seksualnim opredjeljenjem. Oko 12-te godine, primijetila sam da mi se sviđaju ženske osobe. Sviđaju mi se i muške, ali više ženske osobe. Netko kaže da je to normalno, a netko ne. Voljela bih da se riješim toga ako je moguće. Nisam sigurna, ali mislim da sam još kao mala imala neke sklonosti ka osobama ženskog spola. Da li je to bolest i kako se izliječiti? I da li je to genetski ili je i utjecaj vanjske sredine? Unaprijed hvala...

Suočili ste se s jednom teškom istinom o sebi. Nije lako shvatiti ni prihvatiti vlastitu homoseksualnost. Naše društvo unatoč svim promjenama i napretku na tom polju i dalje dominantno izražava negativan stav prema homoseksualnim osobama. Zbog tog negativnog društvenog stava homoseksualne osobe katkad i sami razviju loše mišljenje o sebi, a ono onda uzrokuje velike emocionalne probleme – stres, anksioznost, depresiju, pa čak i fizičke simptome.

Mnoge homoseksualne osobe stoga odlučuju skrivati svoje osjećaje od drugih, a često i od samih sebe. U engleskom se govornom području to naziva “Skrivanje u ormaru” (being in the closet), a taj je način življenja života jako bolan, usamljen i obilježen strahovima – od toga jesam li normalan/normalna i hoće li netko saznati istinu o meni, pa čak i do straha za vlastiti život.

Negiranje osjećaja uvijek nam troši ogromnu energiju, ma kakvi to osjećaju bili. Potiskujući vlastite osjećaje kroz život se krećemo kao kad bismo pokušavali plivati s velikom napuhanom loptom nastojeći je cijelo vrijeme držati ispod površine. Takav način funkcioniranja strašno je naporan i otežava nam da živimo normalan život na svim poljima. Vrlo često u tim stanjima ljudi posežu za alkoholom, drogama, nečim što bi ublažilo njihove patnje. Ponekad čak razmišljaju i o samoubojstvu.

Najteže je od svega u svemu tome biti sam. Za početak, čini mi se da bi vam puno pomoglo da svoje osjećaje i uvide podijelite s nekim. Jako je važno da to bude osoba koja vas neće osuđivati, koja će biti tolerantna i koja će vam htjeti pomoći, koja će vas prihvatiti onakvima kakvi jeste, koja će vas podržavati u vašim nastojanjima da se iznesete na kraj s ovim problemom. Ukoliko nemate povjerenja u svoje prijatelje ili članove obitelji, to može biti i neka stručna, neutralna osoba ili možda udruga koja pomaže gej ljudima ili neki od besplatnih telefona za psihološku pomoć ili sl.

Pitanje je li moguće promijeniti seksualnu orijentaciju vrlo je kontroverzno. Gej aktivisti se snažno protive toj mogućnosti i kažu da obećavanje takve promjene može jako povrijediti samopoštovanje gej osobe i doprinjeti razvoju depresije, pa čak i potaknuti suicid. Međutim, postoje i istraživanja koja pokazuju upravo suprotne rezultate.

Dokumentiran je velik broj slučajeva homoseksualnih osoba koje su promijenile seksualnu orijentaciju i postale heteroseksualne osobe, često i bez pomoći terapeuta. Čini se da seksualna orijentacija nije nepromjenjiva. Međutim, teško je u današnje vrijeme pronaći nekoga tko bi bio voljan pomoći u ovoj promjeni.

Mnogi terapeuti smatraju da je homoseksualnost isključivo biološki determinirana i stoga nepromjenjiva. Međutim, brojna istraživanja to još uvijek nisu uspjela dokazati. Većina će terapeuta podržavati klijente u tome da prigrle svoj homoseksualni identitet, no na taj način negiraju klijentovo pravo da sam odlučuje o ciljevima svoje terapije. A svaki klijent na to ima pravo. Pred vama su sada dva puta – možete pokušati svoju seksualnu orijentaciju promijeniti ili je možete pokušati prihvatiti. A ako put koji ste odabrali ne urodi plodom koji želite, ako ne budete sretni s ishodom, uvijek možete pokušati drugu opciju. Nadam se da ćete pronaći terapeuta koji će biti spreman raditi s vama na vašim ciljevima. U svakom slučaju, pažljivo ga odaberite i nemojte pristati na nešto što ne želite.

Mnogi ljudi imaju poteškoća s prihvaćanjem sebe, ili dijela sebe. U svojim glavama nosimo ideje o tome kakvi bismo trebali biti i kako bi život trebao izgledati. Očekujemo da budemo pametniji, mršaviji, viši, manjeg nosa… A činjenica je da se i s velikim nosom može živjeti dobro i ponosno, jednako kao što neki sa savršenim nosićima mogu biti duboko nesretni i nezadovoljni - jer se na kraju ipak radi o prihvaćanju i voljenju samoga sebe. Ok je biti gej. Homoseksualnost je moralno neutralna i nije patološko stanje. Mnogi gej ljudi žive sretnim životom. I vi to možete. Informirajte se, educirajte, proučite knjige koje se bave tom tematikom, internet… Na internetu možete naći vodiče za preživljavanje za homoseksualne osobe. Možete upoznati druge gej ljude, otkriti da niste u tome sami i odbaciti puno moralističkih i vjerskih osuda i predrasuda. Prihvaćanje sebe vodi smirenosti, sreći i samopouzdanju. Slušanje svojih najdubljih osjećaja i učenje o tome što znači biti homoseksualna osoba pomoći će vam da se prestanete osjećati neugodno u vezi svoje spolnosti…

A ako to nikako ne želite, promjena je moguća, tvrde neki znanstvenici i terapeuti. (Saznajte više na www.narth.com). U adolescenciji se ponekad pojavljuju privremeni homoseksualni osjećaji koji se kasnije smanjuju, a onda prođu. No čak i ako vaši osjećaji nisu privremeni, čini se da ipak postoji mogućnost da se promijenite. Promjena, kažu, nije niti laka niti jednostavna i svatko se može promijeniti do određenog stupnja koji varira od osobe do osobe. Kako je to moguće?

Čini se, naime, da homoseksualna orijentacija nije samo biološki određena, nego najvjerojatnije proizlazi iz kombinacije bioloških faktora, kao što je temperament, i okolinskih faktora (roditelji, vršnjaci, iskustvo).

Pretpostavlja da na razvoj homoseksualne orijentacije utječu razna ometajuća iskustva u izgradnji seksualnog identiteta – vlastitog osjećaja maskulinosti odnosno femininosti. Osim toga, sumnja se i da seksualno zlostavljanje ili drugi traumatski događaji također mogu imati utjecaja.

Seksualni identitet se tijekom djetinjstva gradi kroz odnose s roditeljem istog spola (u dobi od 2,5 do 4 godine) i s vršnjacima istog spola (s 5 godina). Dječaci se tijekom te faze počinju intenzivnije povezivati s ocem i ta je veza ključna za izgradnju seksualnog identiteta. Kroz vezu s ocem dječak uči što to znači biti muškarac, kako muškarcu hodaju, govore, kako se ponašaju, što rade itd. Da bi izgradnja maskulinog idnetiteta bila uspješna, važno je da otac provodi vrijeme sa svojim sinom, da pokazuje interes i ljubav prema njemu, odaje mu priznanje i sl.

Kada navrši 5 godina, dječakov je zadatak da se poveže s vršnjacima istog spola. Kroz te odnose uči kako se pripadnici njegovog spola ponašaju, kako se igraju, otkriva više o dječacima, i sebi kao dječaku. Na početku osnovne škole djeca se obično ne vole igrati s djecom suprotnog spola. Žele biti s djecom istog spola. To je važna faza razvoja. Nakon mnogo godina provedenih unutar istog spola, dječaci ulaze u pubertet i tada se počinje razvijati interes za suprotni spol, a s njim i želja za romantičnim i seksualnim povezivanjem.

Kod dječaka koji razviju homoseksualnu orijentaciju obično se pokaže da su u djetinjstvu imali poteškoća u povezivanju sa svojim ocem. Ili taj otac nije postojao, ili je bio emocionalno nedostupan ili je to bio otac kojeg je dijete doživljavalo kao prijetećeg ili odbijajućeg. Radi se o djetetovom doživljaju, ne o stvarnim činjenicama. A taj doživljaj je podložan utjecaju temperamenta. Tako se npr. osjetljivije dijete moglo osjetiti odbačenim i kada zapravo nije bilo odbačeno.

Niti temperament niti okolinski faktori nisu sami za sebe dovoljni da bi prouzročili homoseksualnu orijentaciju. Određena vrsta temperamenta treba biti suočena s određenom vrstom okolinskih utjecaja. Obično su djeca koja kasnije razviju homoseksualnu orijentaciju po prirodi osjetljivija, obzirna, inteligentna i često više umjetnički nego atletski tipovi.

Ukoliko dječak doživljava da njegov otac ne želi s njime imati vezu, povlači se da bi se zaštitio od daljnih povreda. Ponekad i samo počinje odbacivati oca kako bi spriječio odbacivanje za koje predviđa da bi mu se moglo dogoditi. Obično se u tom slučaju mora povezati s mamom. I tako umjesto da razvija maskulini identitet, počinje razvijati feminini. Jednom kada krene u školu onda počinje imati poteškoća u tome da se poveže s drugim dječacima. Djevojčice su mu, zbog njegovog dotadašnjeg iskustva, “poznatija” vrsta. Vidi sebe drugačijim od drugih dječaka, boji ih se i sl. Ukoliko je već razvio neka feminina ponašanja, drugi ga dječaci mogu odbacivati i rugati mu se.

Dječak počinje čeznuti za njihovim prihvaćanjem, promatra ih iz daljine, želi da ga oni primijete i uključe, no ostaje okružen djevojčicama i dalje razvija feminini identitet, čitavo vrijeme zapravo čeznući za maskulinim. Do trenutka kada uđe u pubertet njegova čežnja za maskulinim utjecajem je narasla i intenzivirala se. Ne zanima ga suprotan spol, o njemu već sve zna. Čezne za time da sazna o muškarcima i poveže se s njima. Ta emocionalna potreba, za ljubavlju od strane istog spola, sada dobiva seksualni ton. Obično se homoseksualnim osobama čini da otkad znaju za sebe čeznu za ljubavlju muškaraca. Misle da su takvi rođeni. Međutim, ta čežnja nije uvijek bila seksualne prirode. Radi se o emocionalnoj potrebi koja je postala seksualizirana.

Kod djevočica je stvar malo kompliciranija. Kod nekih se djevojčica odvija sličan scenarij kao kod dječaka. Kod nekih drugih, do homoseksualnosti može dovesti negativna percepcija ženske uloge (npr. ako djevojčica svjedoči zlostavljanju majke od strane oca može zaključiti da biti žena znači biti slaba i ranjiva). Stoga već u ranoj dobi može donijeti odluku da se odmakne od svog ženskog identiteta. Na taj način se čuva od opasnosti koje, prema njezinoj procjeni, prijete ženama. Još jedan faktor koji može biti povezan sa homoseksualnom orijentacijom je seksualno zlostavljanje. Zlostavljane djevojčice mogu muškarce doživljavati opasnima, a homoseksualnost je jedna vrsta zaštićivanja sebe od opasnih muškaraca.

Slično kao kod dječaka, može se raditi u o neadekvatnoj vezi s majkom pa je homoseksualnost zapravo potraga za majčinom ljubavlju. Kod žena se često se događa da se homoseksualnost razvije kasnije uslijed duboke emocionalne veze ili čak emocionlane ovisnosti o osobi istog spola. U takvoj ovisničkim cezama zdrave granice među osobama se gube, a osoba očekuje da joj druga strana zadovolji njezine potrebe. Neadekvatne emocionalne granice onda vode i do rušenja fizičkih granica.

Terapeuti koji pomažu homoseksulnim osobama da promijene svoju seksualnu orijentaciju ustanovili su da je u terapiji važno pozabaviti se poteškoćama u odnosima s roditeljem istog spola i onim što se događalo u vrijeme formiranja seksualnog identiteta, zatim odnosima s vršnjacima istog spola, erotizacijom neispunjenih potreba za ljubavlju i pripadanjem, te zamjenjivanjem i miješanjem seksa i ljubavi. Oni koji su to prošli kroz ovakav tretman smatraju da je potrebna posvećenost, strpljenje, iskreno preispitivanje sebe i puno podrške.

U Americi postoje i ex-gej grupe i oni se najčešće bave temama zamjeranja, opraštanja, straha, ljutnje, odbacivanja, zavisti, izoliranosti, ponosa, odnosa prema autoritetima, teškoća s vezivanjem, niskog samopoštovanja, manipulacije, potrebe za kontrolom… Zadovoljavajuće razrješavanje tih raznih pitanja pomaže promjeni seksualne orijentacije.

Članovi tih grupa tvrde da osobe zaista prestaju biti homoseksualnei to ne samo na površini, nego duboko u sebi. Tvrde da se ne radi samo o potisnutoj homoseksualnosti koja na van izgleda kao heteroseksualnost. Navodno se mnogi bivše homoseksualne osobe kasnije ožene i osnuju obitelji, no istovremeno ex-gej grupe obeshrabruju prerano stupanje u brak s osobom suprotnog spola jer je to loš način “terapije”. Najprije osoba stvari treba riješiti sama sa sobom.

Bivši gejevi izjavljuju da je ključno maknuti se iz gej miljea i okružiti se heteroseksualnim osobama. Mnogi nalaze podršku u religiji. Pomažu im i ne-seksualne veze i prijateljstva s ljudima istog spola, kao i priznanje dobiveno od drugih, heteroseksualnih osoba istog spola.

Promjena se, kažu, događa sporo, ali sigurno. Kompulzivni homoseksualni nagoni postaju kontrolabilni nakon 18 mj., a nakon toga stalno opadaju.

Ukratko, cilj terapije je da bivše homoseksualne osobe otkriju za čime zapravo čeznu kada osjete homoseksualni impuls i da nauče zadovoljiti svoju potrebu na način koji nije seksualne prirode – vrlo često je to zapravo dobivanje potvrde i prihvaćanja od drugih osoba istog spola.

psih. Irena Čorko-Meštrović

psihoterapeut

"Htjeli bi pokazati kako se s HIV virusom može normalno živjeti"

Oni se zovu Herald i Carlos, a svoju ljubavnu priču odlučili su podijeliti s cijelom Njemačkom, ali i šire. "Htjeli bi pokazati kako se s HIV virusom može normalno živjeti, a ovo je najbolji način da našu životnu priču vidi što veći broj ljudi. Također ćemo dokazati da nije nemoguće živjeti u izoliranom prostoru i u bliskom kontaktu s drugim stanarima", rekao je budući stanar Kuće.

Da u Big Brotheru neće nedostajati seksa potvrdili su oboje s obzirom da bez srama priznaju kako ne mogu izdržati bez seksa više od dva-tri dana. Kao jedan od razloga zbog kojeg se produkcija njemačkog Big Brothera odlučila na ovakav potez je manjak gledatelja. Ipak, ne sumnjamo da će se brojke drastično povećati kada homoseksualni par uđe u Kuću i upozna svoje sustanare s informacijom da obojica boluju od HIV-a.

Izvor

Zgrada budućeg zatvora za transvestite bit će smještena u prostoru nekadašnjeg ženskog zatvora, koji se dugo godina gotovo nije koristio i u ovom trenutku ima samo dva zatvorenika. Udruge za zaštitu prava homoseksualnih i transrodnih osoba u Italiji pozdravile su ovu odluku zatvorskih vlasti, jer su do sada, uglavnom zbog vlastite sigurnosti, transvestiti kazne odrađivali pretežno u ženskim zatvorima.

Italija u ovom trenutku ima oko 60 zatvorenika koji se deklariraju kao transvestiti, a u novom će zatvoru biti smješteno njih 30-ak, najavile su vlasti.

Gay udruge su posebno pozdravile otvaranje ovog zatvora, zaključujući kako će on otvoriti mogućnost pružanja potrebne psihološke pomoći i podrške transvestitima. Uvjeti života u zatvoru su jako dobri, prenose i talijanski mediji, navodeći kako svaki od zatvorenika ima vlastitu ćeliju, po dolasku mu se radi osobni plan rada i boravka u ustanovi, a zatvor posjeduje i vlastitu biblioteku, rekreacijski centar, nogometno igralište i poljoprivredna zemljišta na kojima proizvodi maslinovo ulje i vino.

Izvor

NA AMERIČKOM saveznom sudu u San Franciscu je jučer započeo povijesni sudski proces o homoseksualnim brakovima, koji bi mogao označiti početak velikih promjena u SAD-u o tome pitanju. Dva homoseksualna para su podigla tužbu protiv referenduma provedenog u toj saveznoj državi 2008. godine kojim su homoseksualni brakovi zabranjeni.

Naime, birači su se u Kaliforniji u studenome 2008. godine na referendumu opredijelili da je brak savez između muškarca i žene i time ukinuli raniju odluku vrhovnoga suda prema kojoj je bio dozvoljen homoseksualni brak. Zagovornici prava homoseksualnih osoba su nakon toga odlučili podići tužbu na saveznom sudu kojim predsjeda sudac Vaughn Walker kojega protivnici optužuju da je naklonjen tužiteljima.

Ako se odlukom saveznoga suda pravo na homoseksualni brak potvrdi, automatski će biti ukinuti svi savezni zakoni koji takav oblik zajednice zabranjuju. Ipak, zbog trenutnoga sastava sudaca većina tome rješenju nije naklonjena pa će najvjerojatnije konačna odluka biti na vrhovnome sucu Anthonyju Kennedyju kojega ipak mnogi smatraju za konzervativca.

Jučer, kad je suđenje počelo, pred zgradom suda se okupio veći broj demonstranata među kojima su dominirali oni koji podržavaju pravo na homoseksualne brakove.

Izvor