DRAGA SARA

Draga Sara,

Godinu dana prije te konferencije krenula sam na put koji me je odveo na nju, a poslije nje svugdje drugdje. Zanimljivo je kako jedna mala stvar, kao učlanjenje i volontiranje u jednoj udruzi ti može promijeniti život u takvoj mjeri, radikalizirati ga u nekom pogledu i zahtijevati od tebe sve tvoje snage.

Prije toga sam bila jedna obična dvadeset dvogodišnja djevojka, studentica koja uči, izlazi povremeno na kavu s frendicama i puše na gluposti koje čita u novinama. Moj se život sastojao od knjiga, filmova, moje obitelji, malog broja prijateljica i prve zaljubljenost u ženu do koje nisam mogla, koja je imala dečka. Bila sam zaljubljena u nju 4 godine, 4 godine u kojima sam učila što znači biti zaljubljena, što znači imati sve te osjećaje za drugu ženu i što znači kada oni nisu uzvraćeni, a opet možda i jesu. Razbijala sam glavu nad nekim njenim reakcijama, pitala se zato me stalno zadržava u svojoj blizini kada ima dečka i pokušavala shvatiti zašto joj tako puno znači to što ću se unatoč fakultetu i svemu preseliti iz Zadra u Rijeku gdje nemam nikoga. A ja, meni je trebala samostalnost, trebalo mi je prostora za mene i kilometri između nas dvije, te raditi nešto konkretno.

Tada su me počeli strahovito nervirati svi oni imbecilni članci u novinama koji su govorili o «homoseksualcima» kao «perverznim, bolesnima,..» koji traže svakakva nekakva prava kojima bi se ozakonila njihova «nenormalnost i izopačenost». Iz tog razloga, prvo što sam napravila kada sam se preselila u Rijeku je to da se javim u Lezbijsku organizaciju Rijeka «LORI». Čitala sam o njima od kada su se osnovale 2000. godine i zanimalo me je što rade, a zanimale su me i cure koje su tamo, druženja i slično. S tim, da s mojom zatvorenošću i sramežljivošću, to je bio ogroman korak. No, stvari koje su mi se događale tu godinu, su me sve navele na razmišljanje o tome kako je život kratak i kako ga želim iskoristi da pomognem promijeniti svijet na bolje, pomognem osigurati neka prava nama koje se osuđuje zbog seksualnog identiteta i drugih stvari. Prvi telefonski poziv, ipak, uz sve dobre razloge i odlučnost nije bio lagan. Zvala sam dva puta u toku tri tjedna i poklopila. Na kraju, kada mi je bilo dosta i mog kukavičluka, nazvala sam i ostala na liniji ponavljajući par rečenica koje sam napisala kao svoj govor. Šok je nastupio kada mi je cura s druge strane slušalice rekla da mogu doći odmah sutra, pa da vidimo kako mogu pomoći i što one rade, te gdje bi se ja željela uključiti. Spustila sam slušalicu, i provela ostatak dana, a i noći između sna i jave. Ali, nisam htjela odustati, nisam htjela, nema, odlučila sam biti hrabra i spustiti se stepenicama do ureda. Stepenicu po stepenicu dolje, stala pred vratima i gotovo se trkom vratila stepenicu po stepenicu gore, pa dvije stepenice dolje, pa jednu gore i na kraju sam stala. Volim te trenutke kada se svađam sama sa sobom, pogotovo kada se događaju u javnosti. Poslije sam razmišljala o tome kako bi izgledalo da je netko u tom trenutku prolazio onuda ili izašao iz ureda.

Održala sam si predavanje, uostalom, cura me očekivala, LORI koordinatorica, pa sam duboko udahnula i pokucala. U to vrijeme su se još zaključavale, točnije ona, Ana, je bila tamo sama uglavnom, pa je zaključavala vrata. Imala je kratku kosu, poblajhanu i ugodan osmijeh. Izgledala je kao slatka kombinacija žene i dečkića. Objasnila mi je što LORI radi, dala neke materijale i to je bilo to. Razgovor je trajao sat vremena, a onda sam otišla natrag doma puna pitanja, ideja i nervoze. Imala sam osjećaj da mi je budućnost pokucala na vrata. Nisam imala ni pojma koliko sam točno bila u pravu. Prošlo je par dana i usred šetnje marketom s mojima dobila sam poziv od druge cure iz Udruge, Paole. LORI je u to vrijeme radila na svojoj najvećoj kampanji i prvoj kampanji koja je učinila homoseksualne osobe vrlo vidljivim u društvu. Kampanja za promicanje prava homoseksualnih osoba u Republici Hrvatskoj bila je poznatija pod sloganom «Ljubav je ljubav» i sastojala se od cijelog niza aktivnosti koje su se odvijale prije, uoči i poslije mog dolaska i uključivanja u LORI. Cijela je Hrvatska bila oblijepljena jumbo plakatima na kojima su se dvije cure grlile, održane su konferencije za tisak, pratilo se medijske natpise o Kampanji i Udruzi, a kada sam ja došla radilo se na anketi za političare o njihovim stavovima i stavovima stranaka o pravima homoseksualnih osoba. Paola me zvala da joj dođem pomoći staviti ankete u kuverte i poslati to sve. Bilo je to moje prvo iskustvo volontiranja, prvo, ali vrijedno, i od tada na dalje počela sam sve češće biti u uredu, radila na drugim stvarima od slaganja medijskog telefonskog imenika za potrebe LORI do organiziranja arhive i odlazaka na tadašnji ZAP, danas FINU. Prvo je sve bilo anonimno, unutar četiri zida, ali sam već dva mjeseca nakon dolaska tamo počela izlaziti i van. Od pošte nam dalje, počelo je moje outiranje. Jednom kada dođete na poštu s kuvertom na čijoj poleđini piše puno ime organizacije baš i nije da ne znaš što si ljudi misle, ili kada te dobro promotre od glave do pete. Ne upucavaju se, ne. Slijedeći je korak bio sajam udruga pod nazivom FURka, pa seminar o lokalnim organima vlasti i načinima njihova lobiranja što je strani naziv za ono što bi bilo argumentirano nagovaranje dužnosnika vlasti da se zalažu za vaša prava, te pružanje pomoći i podrške njima u tome, zbog kojeg sam sama završila u Stubičkim toplicama sa aktivistkinjama iz drugih nevladinih organizacijama, od zelenih do žena Romske manjine. Nakon toga sam bila s još jednom curom iz LORI, Natalijom hostesa na izložbi «Protiv homofobije» koja je organizirana isto u sklopu Kampanje i izlazak u javnost je tu bio skoro potpun. Provele smo sve skupa deset dana između Rijeke i Zagreba čuvajući izložbu, razgovarajući s ljudima i stvaranju novih kontakata za LORI. Potpun izlazak u javnost nastupio je godinu dana kasnije kada sam igrom slučaja morala zauzeti mjesto glasnogovornice, jer niti jedna druga nije mogla i to bez priprema, bez ičega. I to su samo promijene na poslovnom planu i osobnom razvoju što se tiče orijentacije. Sve te promjene nisu došle same, došle su s emocionalnim problemima, prebolijevanja prve zaljubljenosti, te drugog zaljubljivanja.

Ne znam koliko će ti sve ovo imati smisla, i koliko će biti čitljivo, budući si me ulovila u ovako problematičnom razdoblju u mom životu. Trudim se zapisati sve što smislenije, da se može pratiti, da se ne dogodi na kraju da ti to moraš sve nanovo napisati, slijedeći samo neke činjenice koje ti tu dajem. A, šta da ti kažem, sama si kriva. Tko je vidio da pitaš osobu koja nema ni trideset godina da napiše neku vrstu svojih memoara, da piše o sebi, što je, barem po mom smatranju, nešto najteže što možeš od nekoga tražiti. Puno je lakše napisati neku priču s izmišljenim likovima u koje ubaciš malo sebe, a teže je pisati o sebi, svom životu, a da ti to ne zvuči patetično. S time da imam osjećaj kako se iza tog tvog zahtjeva krije drugi razlog, a i mala osveta. Razlog bi bio taj da smatraš kako će mi to pomoći da vidim sebe potpunije i na drugačiji način, te se shvatim kao potpunu osobu, a osveta, osveta zbog toga što sam te poljubila na tvoj izazov zadnji put kada smo razgovarale samo kako bi dokazala da tvoja tvrdnja kako me sada možeš odbiti i kako bi me odbila da te pokušam poljubiti zato jer si našla muškarca svog života i vjeruješ da je on onaj koji će te odvesti pred oltar. Osveta je slatka i ja se tu sad preznojavam pišući ovo, nastojeći dobiti okladu, napisati sve to, ponovo pisati, a opet žao mi je i nije mi žao što sam te opet prisilila na preispitivanje sebe, tvog odnosa sa Rupertom i našeg odnosa. Znam samo jednu stvar, odavno sam prihvatila neobičnost našeg odnosa i tu seksualnu energiju koja postoji među nama. Nemaš se zašto zabrinjavati. Uživaj u ljubavi i u Rupu, zaslužuješ svu sreću ovoga svijeta. I oprosti, možda se i ne moramo uvijek provocirati i raditi jedna na drugoj i onda kada nismo obje suglasne oko toga. A opet, možda smo se baš zato upoznale, možda je baš to naš zadatak kroz život. Kada to tako sagledam, ne čini mi se uopće loše. Daje mi sigurnost. Ti mi daješ sigurnost. Kao da imam još jednu savjest, još jednu svijest koja je puno čistije percepcije od ove koju nosim u sebi i koja me zna gurnuti u pravom smjeru kada treba.

Znam, znam. Sjedim tu, tipkam, više o nama, nego o sebi. Ah, šta ćeš. I sama znaš da ne volim pričati o sebi, doduše, osim ako razgovaram s tobom, onda se nekada ne mogu ugasiti. Kroz tebe vidim sebe u raznim svjetlima i istinitije nego s drugima, pa se nekada ulovim u laganoj fascinaciji samom sobom. Baš kao kada otkriješ novu osobu koja ti odgovara, kada u nekom slučajnom ili namjernom poznanstvu naiđeš na osobu koja ti potpuno odgovara i s kojom želiš razviti nekakav dublji odnos, najčešće prijateljstvo. Tako ja otkrijem sebe svaki put kada sam s tobom, jer mi ti donosiš iskren glas izvana. Iskren glas o tome kako ja kotiram vani, kako me ljudi vide, što misle, i tek onda mi sine da sve ono što želim biti, to i jesam i onda me ulovi ta fascinacija. Kao što sam fascinirana tobom svaki put kada razgovaramo, dopisujemo se ili sjedimo negdje skupa na kavi. Fascinirana tvojom pojavom, lakoćom s kojom komuniciraš sa svima, lakoćom s kojom se krećeš kroz život, čak i kada je najteže i lakoćom kojom voliš. Fasciniraju me sve tvoje vrline i mane, od grickanja noktiju, do sviranja klavira i podlih smicalica koje smišljaš ljudima s kojima radiš, kao što je bila ona kada si isključila klimu jer ti je bilo vruće, a jadnici su se svi smrzavali, te im rekla da trebaju zvati majstora da popravi uređaj. Oduševljena sam tobom. Oduševljava me i način na koji izlaziš na kraj sa mnom, što nije lako, pitaj moje bivše. Sve su redom odustale, samo si ti ostala.

Da, prekinule smo, Nada i ja smo prekinule. A zbilja je bila moja posljednja nada, i ode i ona. Na odlasku mi je samo rekla da će doći vrijeme da moram izabrati između posla, svoje ludosti i neke žene i da se ona nada da ću imati dovoljno pameti da izaberem ženu. Ona vjeruje da ne mogu imati svih troje. Odlučila sam joj dokazati da je moguće. Tako da sam od prije dva dana na po Nadi «nemogućoj misiji». A budući nada zadnja umire, možda i poginem u toj misiji, ali poginut ću boreći se. Ne brini, sve je ok. Već neko vrijeme nije nam išlo. Bunila se jer sam stalno na cesti, stalno u zraku i nikako da se smjestim na duže vrijeme u njenom krilu. I tako je sve ono što ju je prije privuklo meni, sada označilo kraj naše veze. Čini se da je to život.