DRAGA SARA

Draga Sara,

Sjedim doma na fotelji pred kompjuterom i trudim se započeti cijelu svoju priču. Ne znam vrijeme točno, negdje je između najtamnije noći i najsjajnije zore. Mjesto kada samo izmučene duše i vampiri šetaju oblastima uma i grada.

Zašto sada? To je pitanje koje si sama postavljam, u ovome što je više razgovorom između mene i mene, i mene i moje dobre prijateljice Sarah Bluewings koja me nagovorila da probam, jer bi ona voljela izdati knjigu o stvarima koje sam ja vidjela i prošla. A kako je Sarah tvrdoglava i uporna, morala sam pristati.
Ovo je za tebe Sarah, nagrada za tvoj trud, nemilosrdno proganjanje moje umjetničke izmučene duše hodnicima apsolutno svakog hotela u kojem smo se srele. Bilo bi bolje možda da smo to vrijeme umjesto u višesatnim cijelo noćnim razgovorima iskoristile za nešto više fizički orijentirano, tjelesno i znojnije. Ali ne, Sarah je jedna predivna žena od 30 godina koja je uporna samo u tome da moje riječi vidi na papiru, ne nužno i mene u svom krevetu, koliko god se ja trudila.
Već vidim da umireš od smijeha čitajući ove zbrčkane retke komunikacije između mene i mene, mene i dnevnika i mene i tebe, u kojem nitko osim mene i moje percepcije svijeta nema nekog velikog upliva. Na kraju krajeva, ljudi će čitati samo moje riječi i vidjeti stvari iz mojeg kuta, ali obećajem da ću se potruditi sagledati stvari sa svih strana, te s vremena na vrijeme kada pišem tebi objasniti svima kako bi ti primila neku moju izjavu ili kako si ju primila, ako smo već imale sličan razgovor. Tako mogu sve one koji čitaju obavijestiti da bi na moj komentar o dugim zamornim razgovorima i tvojem nagovaranju da počnem pisati što se događa u mom životu, te o tome kako bi bilo pametnije da se bavimo krevetnim aktivnostima, ti odgovorila staloženo s pristojnim britanskim osmijehom: «Ne lupetaj. Kao da ti imaš hrabrosti za tako nešto.» I bila bi to otvorena provokacija, provokacija koju ponavljamo na identičan način od dana kada smo se upoznale na onoj konferenciji o medijima i LGBT mladeži. Od tada je prošlo nekoliko godina, 6 da budemo precizne, i nas dvije još uvijek nismo izašle iz te šablone komuniciranja. Ono što je tu neobično je da inzistiramo na njoj i nakon što smo se uvjerile da je to itekako bolje iskorišteno vrijeme, te da imam itekako hrabrosti za tako nešto. Iznenađujuće. To je jedina riječ koja mi pada na pamet kada razmišljam o cijelom našem odnosu. Iznenađujuće.

I znam da nisi zamislila ovakav tekst, i da će te sve to iznenaditi, ali jednom kada sam počela pisati, sada ne mogu stati i pratiti nekakav unaprijed zamišljeni sadržaj. Pišem kako mi riječi idu iz glave, kako se događaji i emocije vežu jedne za druge. I budući da pišem jer si ti to od mene tražila, nekako mi je logično da počnem s nama. To je ipak i nekakav moj početak. Početak života u karijeri koju sam si odabrala i koju ne mogu napustiti jer mi život ovisi o tome, o tome da stalno nešto radim, razne stvari i da pomažem ljudima koji nemaju snage ili načina za sami si pomoći i na razinama do kojih možda i ne mogu doprijeti ili to ne žele zbog straha što bi sve to moglo donijeti.

Šest godina je prošlo, možeš li to vjerovati, šest godina prijateljstva, rada, suza i krvi, destruktivnosti, veselja, napretka i ludih provoda. Bila si mi i jesi, najsvjetlija točka u svemu tome. Jedna si od širokog kruga ljudi među kojima se krećem, ali si jedna od najvrednijih. I mogu reći, osim par žena s kojima sam bila u vezi, jedina si od prijateljica i prijatelja s kojom sam ja uvijek bila isključivo ja, otvorena, ranjiva, snažna, dijete i žena. U nekim trenucima i sve i ništa od toga. Puno smo toga prošle skupa, puno toga i odvojeno, ali nekako je uvijek ta veza ostala među nama, to čisto prijateljstvo i ljubav koja ide uz njega. Zbog tebe to radim, zbog tebe, osobe koja će mi izgovoriti istu rečenicu: «Ne lupetaj. Kao da ti imaš hrabrosti za tako nešto.» svaki put iznova, baš zato jer zna da ne može nikada biti sigurna da neću i napraviti ono što kažem, jer zna da znam reagirati na provokaciju dodatnom provokacijom i da me to pokreće u trenutcima kada mi se svijet ruši na glavu.
Kao i te prve večeri kada smo se ulovile u raspravu o uzaludnosti rada na pravima LGBTIQ osoba pozivajući se na potrebe LGBTIQ zajednice, kada sama ta zajednica ne postoji u najvećem broju slučajeva, i kada ljudi unutar te populacije ni sami ne priznaju da se radi za njih. Bila sam na rubu snaga, spremna odustati od svega na čemu sam radila kada sam ti predložila, budući mi je zbilja bilo dosta raspravljanja o pravima i aktivizmu sjedeći nogu podvijenih pod sobom na starom kožnom kauču u tvom stanu u Londonu, da bi mogle iskoristiti sav taj višak energije koje očito obje imamo tu večer za nešto energičnije od rasprave. Ti si prihvatila provokaciju gore već navedenom rečenicom, tada izgovorenom već koji deseti put, samo što sam ja prihvatila provokaciju i uz riječi: «Imam.», nagnula se prema tebi i poljubila te prvo u vrat a onda i u usta obuhvativši svojim usnama tvoje dok se nisu same rastvorile za puniji i sočniji poljubac. Taj put je provokacija išla daleko. Nit jedna od nas nije mogla stati te noći. Ispalo je da imamo hrabrosti za puno više od kreveta, kauča, kuhinje i tuša u kupaoni, i za više od jednog dana. Taj je razgovor, ti dani, bili su tako smiješni i nejasni istovremeno.
Niti ti, niti ja, ne znamo što nas je točno dovelo do toga, da li su nam se životne frustracije poklopile, te smo odlučile provocirati osobu s kojom smo se najsigurnije osjećale, a opet bile najmanje sigurne. Naime, vjerujem ti životom i dala bi život za tebe i znam da ne bi nikada napravile nešto što može povrijediti onu drugu, ali kada je fizička i psihička privlačnost u pitanju, nas dvije skupa smo tempirana bomba. Možda sada malo više razmišljam o tome, jer si me natjerala sagledati svoj život, iako nije toliko odmakao, ali zbilja imamo fascinantan odnos, kada pogledaš, gotovo incestni. Srećom pa nismo u rodu, ali nam je odnos nešto između sestrinskog, prijateljskog, ljubavničkog i poslovnog. U svakom slučaju dubok. Kao da se znamo životima unazad. Zbunjujuće je, jer poznam tvoj um, svaki njegov kutak, svaku liniju tvojih misli i način na koji donosiš zaključke, a istovremeno znam i svaku tvoju oblinu, svaki ožiljak na koljenu, a onda i one na duši, i sve skupa je jedno klupko koje stvara naš odnos za koji ponekad imam osjećaj da je završio u šapama kakve mace koja ga kotrlja. Možda smo previše slične, možda je stvar u tome. Možda je to ono što usmjerava naše prijateljstvo i čini ga silom koja nas određuje, u neku ruku, i to do te mjere, da nema žene s kojom sam bila a koja nije bila ljubomorna na tebe, a isto je bilo i s tvojim muškarcima.

I možda, samo možda su u pravu, možda nas dvije i nismo na čistu s našim odnosom, možda on i nije tako čist kako ga mi osjećamo i opisujemo, jer obje znamo, iako smo obje u vezi, da kada bi sada opet sjele skupa na razgovor i kada bi ijedna od nas prihvatila provokaciju i odvela ju korak dalje, ona druga ne bi stala i trajalo bi to danima, kao i ta tri puta prije toga. No, za tako nešto je potrebna kriza, potrebna je ogromna potreba za tvojim tijelom, ili tvoja za mojim, za onim životinjskim porivima u nama koji ožedne i mogu se napojiti jedino nama. Na sreću ili nažalost trenutno smo u mirnim vodama, na sreću ili nažalost naših partnera.
A možda nas to što imamo jedna drugu sprječava da se drugima u našim životima otvorimo tako potpuno. Da s njima vičemo, plačemo, tučemo se i ljubimo do te mjere kada stvarnost više nije stvarnost, dok smo samo nas dvije ono što postoji na cijelom svijetu, dok god mi to hoćemo i trebamo, pa bilo to u tvom stanu u Londonu, u mom stanu u Rijeci ili u nastambi u New Delhiju, hotelu u Moskvi, pa i klinici u Sevilli. I sve to od jedne konferencije, konferencije koja mi je promijenila život na način na koji nisam znala da je moguće. Da su mi rekli, pretkazali tako nešto, ne bi im vjerovala. Ne bi im vjerovala za tebe, i ne bi im vjerovala za sve ono što je ta konferencija značila i označila.