DNEVNIK ISPOD DUGE

Mama i mama

Obitelj se ubrzano mijenja. Od tradicionalnog modela – proširena, patriarhalna i autoritativna – prelazi na razne oblike zajedničkog života. Ona sastavljena od dvije žene sve je češća. U njoj ne postoje mama i tata, već mama i mama.

Autorica: Milagros Perez Oliva
(Španjolske dnevne novine El Pais, 14. svibnja 2006.)

Plodnoj ženi ne predstavlja problem zatrudnjeti. Ima više načina na koje to može učiniti. Ali osnovati obitelj s drugom ženom implicira puno više nego imati dijete. Tijekom godina, lezbijke su bile prisiljene zatomljivati svoju želju za materinstvom ili je vršiti pod sramotnom kapom samohranih majki. Ipak, mnoge su se osmjelile prekoračiti norme i osnovati lezbijske obitelji koje sada napokon mogu izaći iz ormara u svijetlu novog zakona koji im priznaje sva prava. Neke imaju djecu iz prošlih veza, druge su se obratile bankama sperme, treće usvojile djecu, no sve imaju isti nazivnik: potrebu da svoju situaciju normaliziraju i postanu prihvaćeni dio društva.

Dalien Prins i Joke Beepers zasnovale su jednu takvu obitelj. Holanđanke, žive sa dvoje djece, Ines i Felix, u jednom seoskom mjestašcu, blizu jezera Banyoles (Girona), do kojeg se dolazi uskom cesticom po kojoj nema puno prometa. Staru kamenu kuću koju je Dalien kupila, obnovile su uz pomoć prijatelja arhitekta koji je poštovao stil u kojem je kuća prvotno izgrađena, ali s jednim ključnim prioritetom: da u nju ulazi svjetlo sa svih strana. Kuća se nalazi na malom brežuljku, okružena travnjakom. U podnožju, na livadi, mirno pase konj. To je konj o kojem je Ines sanjala još dok je živjela u Nizozemskoj.

Dalien i Joke su zajedno od 1981. god. Ove su godine svoju 25-godišnjicu proslavile putovanjem u Granadu. Upoznale su se u bolnici u kojoj su obje radile kao medicinske sestre u dobi od 23 godine. Nisu namjeravale imati djecu, sve dok Dalien u 32. godini nisu dijagnosticirali rak jajnika. Kako je postojala šansa da prijeđe i na drugi jajnik, liječnik ju je pitao da li želi imati djecu, jer u suprotnom nema razloga da joj ne preporuči i vađenje drugog jajnika. „Odlučila sam ne riskirati, iako mi se tada rodila snažna želja za materinstvom. Upravo tada sam predložila Joke da ona zatrudni.“

Poznati otac

Razmišljale su o mogućnosti odlaska u banku sperme, ali vjerovale su da je bolje da njihovo dijete upozna svog oca. Mnogi lezbijski parovi se odlučuju za tu opciju iz istog razloga. Bračni par s kojim su bile prijatelji, a koji je već imao svoju djecu, ponudio se da se Joke oplodi sa spermom od supruga. Dogovorili su uvjete i 1992. godine rodila se Ines. „Bile smo presretne i vrlo zahvalne na toj prijateljskoj gesti.“ – sjeća se Joke. Međutim, s drugim djetetom nisu ponovile to iskustvo. Zašto? „Čak i kod čvrstih prijateljstava dolazi do razmimoilaženja. Ines je imala vrlo dobar odnos sa svojim ocem, i nas dvije također, ali bilo je neizbježno da se drugi par počne miješati u njen odgoj. Vršili su određenu kontrolu, tako da smo, kad je Ines imala 3 godine i kad smo odlučile da je vrijeme da dobije brata ili sestru, otišle u banku sperme. Izabrale smo umjetnu oplodnju na način da će dijete, kada odraste i ukoliko to želi, moći potražiti svoje srodstvo.“ – objašnjavaju. Promjena zakona od prije 5 godina dozvolila je Dalien da usvoji oba djeteta.

„Uvijek smo postavljale teme i razgovore otvoreno koliko smo mogle“- priča Joke. „Ukoliko djeca vide da smo drugačije i da to vrednujemo kao nešto pozitivno, to će im pomoći da budu hrabri, da budu onakvi kakvi jesu, bez straha.“ Smatraju da je dobro da upoznaju djecu u sličnoj situaciji i da vide da nisu jedini, ali također da im je jasno da njihova obitelj nije konvencionalna. Također da imaju izbor vladati informacijama jednako kako i šutnjom. „Nisu uvijek od volje objašnjavati imaju li ili nemaju oca i gdje je“- kaže. Dalien dvoumi jedan trenutak kada je pitam koja je razlika kod parova dviju žena. Gleda Joke i smije se. Naslućuje se veliko partnerstvo između njih dvije. „Dobro, odnos dviju žena ima visoki intenzitet emocija, dok veza muškarca i žene može biti racionalnija, iako ponekad manje duboka. U heteroseksualnoj vezi, žena ima u prijateljicama jedan element „dekompresije“, što je u našem slučaju malo teže.“

Svjesne su da je jedan od rizika zatvoriti se u svijet sastavljen od lezbijskih parova. Cijena je određeno zatvaranje u svoj krug, također i za djecu. „Jasno nam je da smo puno više od samo majki lezbijki“- potvrđuje Dalien. „Međutim, imamo potrebu povezivati se s parovima koji su u sličnoj situaciji, jer nas jača nalaziti se u okruženju u kojem je naša razlika normalna i cijenjena. U svakom slučaju, povezivanje s drugim lezbijkama, uvijek je jedna pomoć koja te osnažuje u tvom izboru, a nikad ograničava.“ U seoskom okruženju u kojem Dalien i Joke žive već 4 godine, otvoriti se prema drugim parovima je puno teže nego u velikom gradu.

Ines nije živjela u konfliktu. Felix, za razliku, ima poteškoća. To je vrlo posebno dijete, s poremećajem sličnom autizmu. Ima 9 godina i u dobi je kada mu je potreban muški uzor. Ponekad kaže Dalien: „Ti si moj tata“, i rukom je izaziva kako to čine muškarci. Dalien i Joke znaju da mu moraju pružiti potporu nekog muškarca i pokušavaju ga naći.

„Dječaci više traže mušku figuru u svom životu nego djevojčice, ne zbog neke patologije, već zbog seksualne identifikacije. Međutim, taj muškarac ne mora nužno biti njihov otac, već to mogu biti djedovi, prijatelji, stričevi. Lezbijske obitelji obično imaju krugove u kojima mogu doći do mreže potpore.“ – objašnjava nam Diana Guerra. Diana ima veliko iskustvo kao psihologinja u klinici. Provela je psihologijske evaluacije žena koje se podvrgavaju umjetnoj oplodnji u Institutu Dexeus de Barcelona. „Moram priznati da sam puno puta skidala kapu lezbijkama u paru.“ – kaže. „To su vrlo savjesni parovi, koji su temeljito preispitali svoju želju za materinstvom.“ U uzorku od 600 žena koje nemaju muškog para, a zatražile su oplodnju u klinici, samo 15% otpada na lezbijke. „Primamo 5-6 molbi mjesečno, od kojih ima i onih koje dolaze izvan Španjolske“, dodaje.

Ponos i razlike

Tijekom rasprava o zakonu koji dozvoljava brak homoseksualnim parovima, govorilo se da činjenica da djeca rastu u takvim obiteljima može biti škodljiva za njihov razvoj. Čak i za njihov seksualni identitet. Razne studije realizirane u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji, Kanadi, Švedskoj i Belgiji tijekom devedesetih, podudarale su se u svojim zaključcima: nisu primijećene razlike između djece koja su rasla s homoseksualnim roditeljima i onih koja su rasla u heteroseksualnim zajednicama. Ne postoji intelektualna niti emocionalna razlika kod djece, niti u njihovoj identifikaciji niti u seksualnoj orijentaciji. Jednako kao niti u školskom razvoju i društvenim odnosima.

A nema ih niti u Španjolskoj. Maria del Mar Gonzales, profesorica evolutivne psihologije i odgoja na Sveučilištu u Sevilji, provela je jedinstvenu studiju u Španjolskoj o razvoju djeteta i adolescenata u obiteljima s jednim roditeljem, koja je objavljena 2002. godine pod okriljem Zajednice Andaluzije i Službe branitelja maloljetnika Zajednice u Madridu. „Većina problema u zajednicama lezbijki isti su kao i u svakoj drugoj obitelji, ali postoje aspekti koji su drugačiji i koji se ne smiju zaobilaziti, jer ukoliko ih se negira, djeca neće dobiti potrebne alate koji im trebaju da se povežu s drugom djecom. Majke lezbijke moraju otvoreno pokazati djeci svoju razliku, prenijeti im svoj ponos i sreću što proživljavaju takvu ljubav, a u isto vrijeme, naučiti ih strategijama obrane.“ – objašnjava.

Jedna od majki, koje su sudjelovale u studiji, trebala je upisati svoje dijete u vjersku školu. „Gledaj, Luis, mi lezbijke smo normalne osobe, ali ne sviđamo se svima. Može se dogoditi da ćeš se u školi sresti s nekim tko te neće prihvatiti.“ – rekla mu je. Istina je, međutim, da se to događa puno rjeđe nego što majke lezbijke strahuju. Činjenica je da je Maria del Mar Gonzales bila iznenađena nivoom tolerancije koja se u nekoliko godina razvila u španjolskom društvu. „Najbolje se to vidi u studiji koju smo napravile među mladeži i adolescentima. – kaže. „Svi nam pričaju da su proživjeli svoje djetinjstvo sasvim normalno. Samo ukoliko inzistiraš, na kraju će ti ispričati poneku anegdotu.“ Kao što je ova: „Tvoja mama je lezbijka“, rekla je jedna prijateljica djevojčici od 14 godina s kojom se očito nije dobro slagala. „Moja majka je lezbijka i sretna je. Možeš li ti to reći za svoju?“ – odgovorila je ova.

Diana Guerra savjetuje uvijek reći istinu svojoj djeci od najmanjih nogu i ne izvrdati činjenice, iako se one trebaju dati na zahtjev i na način adekvatan dobi djeteta. U slučaju oplodnje sa spermom donatora, jedan od načina da se to objasni je sljedeći: „Ti si ovdje jer nam je jedan velikodušan otac poklonio svoje sjeme da bismo mogle formirati ovu obitelj.“ Što više prihvatili svoju stvarnost, to će im biti lakše braniti se od mogućeg nerazumijevanja. Kada dijete ili adolescent objašnjava kako u njegovoj obitelji nema tate i mame, nego dvije mame, glavna teškoća je razumijevanje, spojiti taj podatak s tradicionalnom slikom obitelji. Čak i otvorene i informirane osobe često pokušavaju pogoditi koja od njih dvije igra ulogu majke, a koja oca. Niti ne znaju da vrlo rijetke usvajaju uloge muža ili žene. U istraživanju Marie del Mar Gonzales, samo 20% ispitanih homoseksualnih osoba, koje su u većini bile lezbijski parovi, usvajaju strogo određenu ulogu (5% mušku i 15% žensku). Ostatak od 80% ima androgen profil, s tradicionalno muškim osobinama (odlučnost, nezavisnost i asertivnost) jednako kao ženskim (suosjećajnost, senzibilnost i druželjubivost).

Koliko košta „izaći iz ormara“

Cijeli bočni zid prostorne dnevne sobe je veliki kolaž fotografija i crteža troje djece Elisabet Vendrell i Dolors Chavarria: najstariji, Miguel, 11 godina, Marlen, 8 godina i najmanji, Josep, 3 godine. To je par koji je mnogo prošao kroz 20 godina koliko su već zajedno. Elisabet je sveučilišna profesorica, a Dolors radi u Općoj službi za djecu Katalonije. Upoznale su se kad je Elisabet imala 20 godina, a Dolors 23. Prije njihove veze, obje se praktički sjećaju jedino djetinjstva.

Svoje prvo lezbijsko iskustvo imale su prije nego što su uopće znale što znači riječ lezbijka. Vrlo brzo su shvatile da je to ljubav, i već nakon godinu dana počele su živjeti zajedno. Nikoga nisu šokirale, jer što je normalnije od toga da dvije prijateljice koje su došle u Barcelonu pronalaze zajedno stan u velikom gradu? U to vrijeme im nije niti palo na pamet da bi jednoga dana mogle imati djecu. „Društveni pritisak je toliko jak da ti sama sebi govoriš da biti lezbijka znači odreći se obitelji“ – sjeća se Elisabet. „Mi smo vjernice i naš prvi kontakt s homoseksualnim krugovima bio je preko Udruge gay kršćana Katalonije. Nalazili smo se nekoliko puta na tjedan radi molitve i izlazaka, večera, pričesti i drugih aktivnosti“ – sjećaju se.

Živjele su već 8 godina zajedno kada su odlučile malo odškrinuti vrata ormara: rekle su istinu svojoj braći i sestrama, iako je njihova veza i dalje ostala poluskrivena, jer se o tome nije otvoreno pričalo. Iako su uživale život u paru u potpunosti, osjećale su da im fali nešto važno, sve dok se jednog dana nisu usudile o tome progovoriti i verbalizirati ideju koja je do tada bila zakopana. Shvatile su, da jednoga dana kada će imati 50 i kada će biti same, nitko neće doći i zahvaliti im što su se odrekle djece zato da ne okaljaju “sliku“o obitelji. Već su imale 33 i 30 godina, i biološki sat je počeo otkucavati. Međutim, imati djecu značilo je potpuno izaći iz ormara. „Nismo htjele dozvoliti da nam naša djeca moraju otvarati taj put“ – sjeća se Dolors. Tada ih je zadesilo prvo od mnogih iznenađenja: neke od njihovih sestara, koje na početku nisu pokazivale neprijateljstvo prema njihovoj vezi, ovog su puta reagirale otrovno: Tko ste vas dvije da to smijete napraviti djeci, osuditi ih na marginalnost? Pomislite što će se desiti kada ih nitko u razredu neće htjeti pozvati na rođendan!“. Ova rečenica im se usjekla kao žalac, sve do trenutka kada je Miguel, puno godina kasnije, po prvi puta pozvan na jedan rođendan. Olakšanje koje je tada osjetila Elizabet, natjeralo ju je da shvati koliko joj je podsvjesne patnje uzrokovao taj ukor. Ustvari, negodovanje oko djece nije imalo toliko veze s tim koliko bi djeca mogla patiti, već s činjenicom da će zbog prisutstva djece njihova veza morati izaći u javnost, što do tada nije bilo više od obiteljskog šaputanja.

Brojna obitelj

Odlučile su ići na sve: jedna je zatražila internacionalno usvojenje, a druga će pokušati umjetnu oplodnju s doniranom spermom. U Nikaragvi su dobili Miguela, dječaka od dvije i pol godine, slatkog kao med. Kada su se vratili svojoj kući u Barcelonu, prigrlile su dječaka kao neka ljubomorna školjka koja štiti svoj biser. „Sva sreća što te pravi prijatelji nikad ne napuštaju, jer je u to vrijeme za nas postojao samo naš sin.“ – sjeća se Elisabet. Nakon usvajanja Miguela, ponovo su dale zahtjev za usvajanje. Dvije godine kasnije stigla je Marlen, prekrasna dvogodišnja djevojčica, koja ju u kuću donijela konstantan nemir. „Stvarno nas je iscrpila“ – priznaje Dolors. Željele su i treće dijete, ali umjetna oplodnja inseminizacijom nije davala rezultata. Ostala im je opcija oplodnje in vitro, ali to je značilo riskirati blizance. Četvoro bi ih bilo previše. Ovog puta željele su malu bebu i otišle su po nju u Maroko. Josep je imao tek dva mjeseca kada je došao kući.

Kada smo ga dobile u domu Pau Vila, u Mantjuicu, Josep se nježno privio uz Dolors koja ga je prihvatila iz Elisabetinih ruku. To je jedan živ i veseo dječak koji će uskoro napuniti tri godine. Jednu zove mama, a drugu mami. Obje su se uključile u odgoj djece. „Uvijek smo im govorile istinu.“ – kažu. I osjećaju se prihvaćenima. Unatoč početnom prešućivanju, njihove su obitelji prihvatile djecu kao najnormalniju stvar. Međutim, uvijek ima iznimki. Kada je stupio na snagu zakon koji dozvoljava brak homoseksualnim parovima, Elisabet i Dolors su odlučile prirediti svadbu s pozivnicama, poklonima i građanskim ritualom u Salonu de Cent Općine Barcelone, koji je za to ovlastio pomoćnicu gradonačelnika, Immu Mayol. Čak i među najbližom rodbinom bilo je onih kojima je bilo nelagodno kada su primili pozivnicu, a neki rođaci nisu ni došli niti su se ispričali. One su izašle iz ormara, ali familiji za to treba puno više. To potvrđuje koliko je važna činjenica da je zakon legalizirao homoseksualne zajednice na način da ih je priznao kao konvencionalni brak, a ne samo kao poseban oblik zajednice. „Jedna stvar je da te toleriraju, a druga da te prihvate. Pomoću braka postale smo ravnopravne.“ – kaže Dolors. Novim zakonom ostvarile su se vrlo osjetljive težnje. To je razlog zbog kojeg predsjednika Rodriguez Zapatera dižu na oltar.

Važnost rituala

Vjenčanje je javno priznavanje ljubavi i potvrda društvenih normi. Tako su to shvaćale i Montse Gutierrez Lapi i Maritxell Munoz. Bilo je ožujsko jutro i ceremonija je počela u sjedištu općine Ciutat Vella, u Barceloni. Montse je došla ruku pod ruku sa svojim sinom Danijem, petnaestogodišnjakom. Obje su bile odjevene u istom stilu ali druge boje, u suknjama s dugim repom i jaknama s prslukom, u stilu pionirki s Dalekog Istoka, i svaka s kiticom cvijeća. Montse je bila tako sretna da je od sreće plakala suzama koje su ubrzo zarazile sve uzvanike. Bilo je govora, a na kraju i riže i fotografiranja na stepenicama. Uskoro se stvorila grupica slučajnih prolaznika koji su sve promatrali. „Da, to su dvije žene“ – govorila je jedna žena svom mužu. „ Da, to je lezbijka“ – rekla je Montse, s izazivačkim tonom nekoga tko se puno godina borio za svoje pravo na različitost. Ali na kraju je upravo ta Montse razgoračila oči koliko može. Na vrhu stepenica pojavilo se sljedeće vjenčanje, također praćeno kišom od riže. Bilo ih je samo četvoro, mladenci (dva muškarca) i svjedoci (također dvoje muškaraca). Onaj koji je bio „mlada“ nervozno se popravljao za fotografiranje. Bez obzira na ružno vrijeme toga dana, bio je odjeven u prozirnu gazu, toliko minimalnih dimenzija, da su se na svaki njegov pokret otkrivale njegove provokativne i upadljive tange. „Da li je ovo moguće? Ja ovo ne vjerujem!“ – uzvikivala je uznemireno Montse. „Tolerancije, Montse, tolerancije“ – govorile su joj, zabavljajući se, njene prijateljice. Ovo dokazuje da je koncept normalnoga uvijek relativan.

Na Almodovarov način

To nije bio prvi puta da je Montse javno pokazala svoju ljubav. Ona i njena bivša, Violant, bile su prve lezbijke koje su upisane kao par u registru u Općini Badalona, a njihov primjer dokazuje da, u slučaju prekida, lezbijski parovi prolaze kroz iste stresove i konflikte kao i heteroseksualne osobe. Vodile su zajedno kafić Casal Lambda. Montse je dovela u vezu sina od sedam godina iz njene prijašnje heteroseksualne veze, i tijekom šest godina koliko su bile zajedno, obje su se brinule o djetetu, iako je Montse uvijek bila svjesna da je majka Danija ona. „Moj sin je uvijek bio moja briga.“ – kaže.

Dječak nedostaje i Violant. „On je vrlo otvoreno dijete i za mene je on

Tetovirane i s piercinzima, Montse i Meritxell obožavanju filmove Pedra Almodovara, a njihov bi život i sentimentalni krahovi odlično odgovarali almodovarovskom scenariju, uključujući i srdačan lik njihove vjenčanje kume, Alejandre Chacon, Montsine najbolje prijateljice, koja je toreador i nastupa na poznatom stadionu Monumental. Montse ima 37 godina i bit će da je zavela slatku Meritxell, koja ima 30, što su nam njihove stare prijateljice dale naslutiti, ali one su potpuno sigurne u svoju dvogodišnju vezu i sada brak. Meritxell je šutljiva, ali kada priča, vidi se da ima jasno postavljene stvari. U vezi s Danijem, kaže: „Majka mu je Montse.“ To ne znači da se ne miješa u njegov odgoj, iako s distance. Trenutno, ne planira imati vlastitu djecu.

Pokroviteljski krugovi

Niti na životnom horizontu Marije, odvjetnice od 34 godine, na početku nisu bila djeca. Međutim, u životu njene partnerice s kojom živi 6 godina, jesu. „U svom unutarnjem ognju, sasvim sam uništila materinstvo zbog činjenice da sam lezbijka, ali moja partnerica je oduvijek znala da se ne želi odreći tog iskustva i to mi je rekla već druge godine od kada smo počele živjeti zajedno.“ – sjeća se. Obje su smatrale da je nužno uključiti i roditelje. Da to nisu uspjele, vjeruju da bi bez obzira išle na dijete, iako bi patile zbog distanciranja. „Oduvijek smo bile sigurne da je istina najvažnija i da je jako važno da naš sin raste u potpuno normalnom okruženju. To je razlog zbog kojeg smo u našu odluku da imamo dijete uključili naše obitelji i naše prijatelje. Želimo za naše dijete stvoriti krug ljudi koji će mu biti sklon, koji će ga zaštiti i učiniti jakim kada iz njega izađe.“

Prošle su oplodnju sa spermom donatora. „Nismo imale nijednog prijatelja kojem bi se obratile za nešto takvo, međutim niti to ne bi bila idealna opcija jer se u toj situaciji vrlo često stvaraju specifični odnosi koji, ako se raskinu, najviše štete upravo djetetu.“ – smatra. Beba sada ima 9 mjeseci, a one se osjećaju potpuno ispunjene.

Izaći iz ormara, međutim, nije lako. Marija je to učinila, ali njena partnerica još uvijek nije, bojeći se posljedica na poslu. To je razlog zašto djetetu nije dala svoje prezime. „Učinila sam to zbog njega, a sada vidim da sve kreće na bolje, no svatko čini greške.“ – komentira. Marija je članica Udruge lezbijskih i gay obitelji Katalonije. Udruga okuplja oko stotinjak obitelji, veliku većinu ženskih obitelji. Mnoge su obitelji s odraslom djecom, no sve je više parova mlađih od 30 godina, s malom djecom. Kao i svim drugim obiteljima, najveći im je cilj odgoj i edukacija njihove djece, i bore se da se u školama uči o različitim tipovima obitelji.

Visoka razina samopouzdanja

Djeca su često refleksija svojih roditelja. Isto je u lezbijskim obiteljima. Studija Marie del Mar Gonzales analizira potomke ovakvih obitelji i nalazi visoku razinu samopouzdanja u zajednicama u kojima su roditelji homoseksualne osobe (3.27 na skali od 1 do 4). Za njih 76%, imati djecu je „najvažnije u životu“, a njihova najveća briga je „da rastu zdravo i budu sretni“ (79%). Vjeruju da je ljubav najvažnija u odnosu s djecom (83%), a od vrijednosti koje im žele primjerom prenijeti na prvom mjestu je (90%) „poštovanje drugih ljudi i tolerancija“. Većinom primjenjuju odgojni oblik „demokracijskog stila“, u smislu kako ga je definirao Baumrid: odgoj temeljen na ljubavi i komunikaciji s nužnom disciplinom radi učenja, što će reći, posredstvom jasnih i racionalnih stavova.

To nisu izolirane obitelji. Upravo obratno: računaju s društvenom mrežom rodbine i prijatelja, prosječno s 10 osoba s kojima se redovito druže. Kao posljedica, akademsko zalaganje njihove djece je vrlo dobro. Profesori ocjenjuju kompetencije njihove djece s 2.4, na ljestvici od 1 do 3. Štoviše, pokazuju visoku razinu samopouzdanja i jednake socijalne sposobnosti kao ostala djeca. Jedina razlika, vrijedna poštovanja, je da djeca iz homoseksualnih obitelji imaju veću toleranciju prema različitostima, također i prema homoseksualnosti.

Prevela: Nolina
Napomena: fotografije nisu dio originalnog članka