Evo mene opet, i moje misli koje lutaju svuda. Ovih dana sam izrazito hiperaktivna. Sto misli se krece mojom glavom, kao na nekom autoputu, bilo u Njemačkoj ili možda čak u SAD-u. A i djelujem tako. Ni sama ne znam kako mi odgovaraju takvi dani, jer nemam pet minuta mira. Stalno sam u pokretu, jedino što mi se ljudi malo teže obracaju, jer eto, ne cujem pola toga. Treba previše koncentracije vec za onih pet stvari koje se vrte po meni. Što sam više u sebi to sam manje sposobna poklanjati nesebicno pažnju drugima, a opet kada sam, potpuno u sebi onda mogu biti i potpuno s drugima. Psiha je zanimljiv misterij kontradikcije.

No, unatoč multitaskingu, teško je ne primijetiti, barem jednu od pet stvari i zadržati se malo na njoj. Pocnimo s razgovorima s novinarkama/ima i urednicima/cama koje smo radile u sklopu Kampanje za senzibiliziranje medija. Zanimljivo je kako možeš ispricati cijelu pricu, prepricati projekt, objasniti cemu služi sastanak i onda te osoba pita što uopce želiš s tim sastankom. Hej, upravo sam to objasnila. I kao da to nije dovoljno, ispada da žene nisu diskriminirane, jer imamo par glavnih urednica novina. A što je sa svim onim ženama prije nas koje su se krvlju borile da možemo glasati, da možemo nositi hlace, reci otvoreno i slobodno što mislimo? Ne dugujemo li njima neku zahvalu?

Zašto zaboravljamo prošlost tako lako kada nama krene? Istovremeno zaboravimo i na sve one druge žene, osobe, manjine kojima ne ide baš zato jer su žene, pripadaju nekoj manjini ili slicno.
Društvo ima stalno neku potrebu držati nekoga pokornim i krotkim na osnovi bilo koje razlike u izgledu, ponašanju, životu. Sjecate li se kako su pošteni Amerikanci reagirali na pojavu rock n' roll-a? A mislili/e smo da je to vrijeme prošlo. No, neki se od nas stalno pod tim budnim okom cenzure i revnog morala. I može li mi netko objasniti što je to uopce moral i cime se mjeri necija moralnost? Da li time koliko razlicitih lica može pokazati ovisno o situaciji u kojoj se nade?!

I uvijek ista pitanja, ponovljeni odgovori, tisucu clanaka sa istim informacijama ili osudama koje su samo napisane novim rijecima, a cesto ni time. Izlizao se put od silnih stopala koja su ga utabala. Društvu treba šok terapija. Nešto što ce nas sve prisiliti da otvorimo oci vec jednom i razmislimo o svim svojim akcijama i njihovim posljedicama, priznamo uspjehe onih koji su koracali ispred nas i nademo nove nacine razumijevanja, prihvacanja razlicitosti i širenja naših horizonata.

Bila sam hiperaktivna, a nakon toga sam bila bolesna. Nešto dobro je izašlo iz toga. Napokon sam dala tijelu vremena da se odmori i napuni baterije. Tocnije, tijelo si je to vrijeme uzelo samo.

apropo