O (gej) braku

Ne vjerujem u brak. Ne vjerujem da je potrebno ljubav potvrditi pred ljudima i državom (ili crkvom), u određenoj odjeći, stavljajući nekakve sjajne obruče na prste i svoj potpis u ogromnu knjižurinu. Ne vjerujem u ljubav kao ugovor. A trubljenje po ulicama i žderanje po restoranima ionako se može organizirati i bez te prethodne ceremonije. Ili i bez nekog posebnog razloga.

Ne treba mi papir na kojem piše da određenu osobu volim, jer moja ljubav ne postaje stvarnija zato što ju je neka državna služba (ili pak vjerska institucija) zapisala. I potpuno je besmisleno dan tog obreda računati kao nekakav početak i sjećati ga se svake godine, kad je prije njega postojalo toliko početaka, toliko prvih: prvi značajan pogled, prvi poljubac, prva nježnost, prvi dodir, prvo izgovoreno „volim te“ – obljetnice koje se rijetko ili gotovo nikad ne obilježavaju.

Mislim da dvije osobe mogu dugo i sretno biti zajedno, a da za tu njihovu uniju preduvjet ne bude činjenica da su svoju ljubav obznanile u prostoriji punoj ljudi, pred službenom osobom; da su namjeru zajedničkog života javno izrekle i potpisom se na to obavezale.

Ljubav je odista ljubav onda kada nije obaveza.

I stoga bih, da se mene pita, ukinula brak i time sve povlastice koje ljudi u braku imaju. Zašto ih uopće i imaju? Da bi bili motivirani sklopiti ugovor o ekonomskoj uniji lijepo zapakiran u bijelu vjenčanicu i konfete?

Mislim da je pogrešno od ljubavi raditi ekonomsku uniju. I financijskim sponama pokušati učvrstiti ljubav dviju osoba. Jer neke od tih ljubavi će trajati, a neke neće. To je jednostavno tako, svaka je različita. I dobro je da je tako. Treba ih pustiti da budu svoje; ne valja ih svoditi sve na isti format.

*****

Sada kada sam to ustanovila, ipak moram reći da mislim da je gej brak važan i potreban. Zašto? Zato što je brak trenutno privilegija samo nekih, zato što samo odabrani i odabrane mogu ući u tu, navodno „svetu“, instituciju, zato što je brak ekskluzivan klub čiji članovi i članice mogu biti samo one osobe koje udovoljavaju određenom pravilu. A to je da se članica može vjenčati samo s članom (i vice versa).

Nije stvar samo u pravima. Zakon o životnom partnerstvu, koji nikako da dođe na saborski red, neće nam jamčiti sva prava koja imaju osobe koje su sklopile brak. A i da ih jamči, institut životnog partnerstva svejedno ne bi bio isto što i brak, što pokazuje najnoviji engleski (i velški) primjer. Iako u Engleskoj i Walesu već desetak godina postoje civilna partnerstva koja partnerima/icama omogućuju ista prava kao da su u braku, ipak je nedavno stupio na snagu tzv. Marriage Act iz 2013., koji će sada i imenom (a još od Rimljana znamo da je ime znak) potvrditi da je veza istospolnog para jednako vrijedna, jednako prava, kao i ona muškarca i žene.

Stvar je, dakle, i u simbolici. U nazivu. Jer dokle god se formalno sklopljen savez između dviju žena ili dvaju muškaraca drukčije bude zvao od onoga koji sklapaju muškarac i žena, formalna veza istospolnog para uvijek će biti „nešto drugo“, a jednakost neće imati nikakvu šansu početi se razvijati. Uvođenjem gej braka stvari se mogu početi mijenjati. Kako je u listopadu prošle godine rekao jedan od onih koji su se među prvima vjenčali u New Jerseyu: „Mislimo da je sada sve jasno. Ne možete pogrešno razumjeti prirodu našeg odnosa. Sada našu vezu nitko ne može omalovažiti ili pobijati.“

I stoga, svim primjedbama unatoč, glasam ZA gej brak. Neka oni koji se vole i one koje se vole sami/e odluče koji će oblik njihova veza imati.

Podijeli:

Osmomartovska

Nekad se na ovim prostorima slavio 8. mart. Ženama (drugaricama) kupovali su se crveni karanfili, u školama su se spominjale

Pročitaj više »

Zastava

Drugi put ove godine u gradu Rijeci zavijorila se zastava duginih boja: prvi put bila je izvješena na gradskoj vijećnici

Pročitaj više »

Lili

HTV je našao načina kako prikazati slavlje Željke Markić i njezine organizacije U ime obitelji nakon proglašenja rezultata referenduma, i

Pročitaj više »
Scroll to Top