Coming out

Napisao/la Super User. Posted in Obitelj bez predrasuda

Proces coming outa

Coming out-om (eng.) nazivamo proces kojim LGBTIQ osobe spoznaju i otkrivaju svoju seksualnu orijentaciju i/ili rodni identitet kako sebi samima, tako i drugima.  Osim što otvorenost po pitanju svog identiteta označava proces, coming outom nazivamo i sam čin razgovora s nekim o svom seksualnom i/ili rodnom identitetu.

Coming out obuhvaća različite procese, odnosno situacije u životu lezbijki, gej muškaraca, biseksualnih, transrodnih i transeksualnih osoba:
- proces u kojem se osoba susreće sa saznanjem da je drukčija po pitanju svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta (počinje razmišljati da je homo/biseksualne orijentacije ili transrodna, odnosno transeksualna);
- moguć pokušaj negiranja ove činjenice  ili s druge strane početak procesa samoidentifikacije kao LGBTIQ osobe;
- proces prihvaćanja svog seksualnog i/ili rodnog identiteta (često vezano uz želju da se upozna LGBT zajednica);
- razvijanje pozitivnih osjećaja vezanih uz svoj identitet, osjećaja ponosa i samopoštovanja te prevladavanje negativnih osjećaja o sebi;
- stav i osjećaj osobe da se želi prestati skrivati te želi biti otvorena s drugima po pitanju svog identiteta.

Do potpune otvorenosti po pitanju svog seksualnog ili rodnog identiteta/izražavanja, osoba prolazi kroz mnoge faze i čini mnoge korake. Proces je kod svake osobe individualan, te ne prolaze nužno sve/i pripadnice/ci seksualnih i rodnih manjina kroz sve navedene faze.

Uz otkrivanjem seksualne orijentacije ili rodnog identiteta/izražavanja koji (još) nisu društveno prihvaćeni, osoba se istovremeno suočava i s negativnim porukama okoline koja homoseksualne i transrodne osobe često etiketira kao „nenormalne“, „poremećene“, „perverzne“ i sl. Zbog „neuklopljenosti“ u heteropatrijahalne obrasce osoba će biti prisiljena voditi život u kojem neće moći uživati sva prava koja joj pripadaju, bit će izložena svakodnevnoj diskriminaciji i odbacivanju. Za razliku od pripadnika/ca drugih marginaliziranih grupa, lezbijka, gej muškarac, biseksualna ili transrodna osoba (najvjerojatnije) neće imati podršku u svojim obiteljima. Dodatno, osobi postaje jasno da se prinuda na ovaj „nepotpun“ život proteže na puno područja: zbog svog identiteta onemogućeni su joj normalni socijalni kontakti u školi, na fakultetu, na radnom mjestu, općenito u međuljudskim odnosima i okolini.

U procesu coming outa osoba prolazi vlastitu identifikaciju, sazrijeva trenutak kad i kako će prestati skrivati svoj identitet te kako će se nositi s društvenim posljedicama. Naime, biti otvoreno lezbijka, gej muškarac ili transrodna osoba često za sobom povlači veću izloženost neprihvaćanju, društvenom odbacivanju, kriticizmu, nasilju, neodobravanju i drugom sličnom ponašanju okoline i društva.
Istovremeno, coming out za sobom donosi velik osjećaj slobode, radost i ispunjenost osobi koja se odluči/u mogućnosti je ne skrivati svoj identitet. Osobno ispunjenje koje dolazi s odlukom da se nećemo skrivati donosi brojne pozitivne učinke na osjećaj koji imamo o sebi, na naše svakodnevno ponašanje, na naše samopoštovanje, ali također i na osobe s kojima smo okruženi/e.

Faze kroz koje prolazimo

Tipičan razvoj ima nekoliko faza koje slijede jedna drugu; od faze polaska, koja je svakako osjećaj seksualnog privlačenja od strane osobe istog spola, kroz različiti broj iskustava, kao što su traženje osoba sličnih sebi, započinjanja istospolnih veza, identificiranje sebe kao lezbijke ili gej muškarca i otkrivanja vlastitog identiteta pred drugima, do krajnje faze koju čini ostvarivanje homoseksualne veze i integraciju vlastitog seksualnog i emotivnog identiteta.
Postoje veliki broj modela razvoja seksualnog identiteta, a jedan od njih je Cass-ov model (Cass, 1979), koji se sastoji od 6 koraka/faza.

I faza: Zbunjenost oko identiteta
Ispitivanje vlastitog identiteta s obzirom na privlačnost osobama istog spola.

II faza: Usporedba identiteta
Osobe uočavaju da su drugačije od ostalih.

III faza: Tolerancija prema identitetu
Osobe  pretpostavljaju da bi mogle biti lezbijke ili gej muškarci, te počinju tražiti gej zajednicu

IV faza: Prihvaćanje identiteta
Osobe se identificiraju kao lezbijke ili gej muškarci i dijele ovo s drugim osobama koje su im važne.

V faza: Ponos identitetom
Osobe nastavljaju otkrivati svoj identitet, prihvaćaju ovaj novi identitet i postaju dio lezbijske i gej zajednice i kulture.

VI faza: Sinteza identiteta:
Osobe potpuno integriraju svoj identitet, njihova seksualna orijentacija nije više glavni predmet njihovog razmišljanja.

S prihvaćanjem svoje seksualnosti, odnosno istospolne seksualne orijentacije, ne dolazi odmah i spremnost da to otkrijemo drugima. Iako prihvaćamo svoju „različitost“, to saznanje držimo za sebe, znajući da društvo ne tolerira ovu različitost, već upravo suprotno, osuđuje je.

Kome, kada i kako reći, mora uvijek biti naša odluka. Na početku je bolje reći nekome za koga mislimo da će imati pozitivnu reakciju, najboljem/oj prijatelju/ici ili drugoj LGBT osobi.
Kod samog coming outa možemo očekivati razna pitanja: „Jesi li sigurna/an?“; „Kako znaš da to nije samo faza?“; „Tko je kriv za to?“... Također, mi nećemo uvijek imati odgovore na sva pitanja, niti vidjeti smisao u nekim pitanjima.
Reakcija okoline može biti različita. Dobro je imati strpljenja i dati drugoj osobi vremena da shvati što smo joj rekle/i, jer kao što je nama trebalo vremena da priznamo sami sebi i prihvatimo, tako će trebati i drugima.


Biti ili ne biti otvoren/a (out)

„Stres manjine“ ima posebne manifestacije kod LGBT osoba koje/i su izložene/i sustavnoj opresiji, diskriminaciji i marginalizaciji ostajući „zatvorene“. Za razliku od drugih marginaliziranih grupa, LGBT osobe često neće naći podršku u svojim obiteljima i zajednicama iz kojih potječu. Iako je „zatvaranje” sigurno, ono sa sobom nosi svoje posebne probleme - porast stresa zbog skrivanja. Skrivanje znači da obične, svakodnevne interakcije postaju minska polja; one zahtijevaju stalan oprez kako bi se izbjeglo spominjanje partnera/ica, isto-rodna privlačnost ili iskustva sa spojeva, kao i druge aktivnosti koje uključuju LGBT zajednicu. Posljedično,“zatvorene“ LGBT osobe mogu svojim prijateljima, suradnicima, poznanicima i obitelji izgledati povučeno i samotno. Studije su pokazale da postoji veća vjerojatnost pojavljivanja simptoma stresa kod LGBT osoba koje nisu napravile iskorak nego kod onih LGBT osoba koje su napravile iskorak (Brooks, 1981).

S druge strane, odluka da se napravi iskorak prema drugima je također problematična opcija, osobito za mlade koji/e se mogu bojati izbacivanja iz kuće ukoliko roditelji postanu svjesni njihove seksualne orijentacije i kojima može nedostajati suportivna mreža vršnjaka/inja i/ili mentora/ica koji/e bi amortizirali/e poteškoće složenog adolescentskog razvoja i LGBT viktimizacije (Travers & Schneider, 1997). Osobito je teško kada su pojedinci/ke napravile/i iskorak samo u nekim aspektima svojih života dok u drugima nisu, kreirajući tako dvostruki život i identitet. Nošenje s dvostrukim identitetom može postati preokupacijom, a neki ljudi doživljavaju to tako stresnim da postaju introvertirani i njihova se spontanost zamjenjuje strahom od nehotičnog otkrivanja svoje seksualne orijentacije“. 

Reakcija pripadnica/ka seksualnih i rodnih manjina na stigmatizaciju i stres može se razlikovati ovisno o različitim faktorima; dob, podrška okoline, poštivanje sebe, iskustva osobe, mentalitet, itd. Istovremeno, gotovo sve osobe prolaze kroz proces samoidentifikacije i pitanje otvorenosti prema drugima o svom identitetu.
Svakodnevno, LGBT osobe ulažu iznimnu energiju kako bi prikrile svoj identitet i proživljavaju strah od otkrivanja njihove seksualnosti ili rodnog identiteta/izražavanja. Coming out je odluka i proces koji je različit kod svake osobe, ali i zajedničko iskustvo svih koji su dio ove manjine.

Homo/biseksualne i transrodne osobe u nekom trenutku naći će se u procijepu između dvije jednako riskantne, nesigurne i potencijalno pogubne opcije:
1.    skrivanje svog identiteta podrazumijeva neispunjen život, život u laganju, strahu pred svakodnevnim situacijama, suočavanje s brojnim psihičkim traumama itd.
2.    otkrivanje svog identiteta često za sobom nosi osuđivanje, neprihvaćanje, odbacivanje, nasilje itd.
Čini se da nijedna opcija ne pruža „zadovoljavajući izlaz“. Međutim, brojna svjedočanstva osoba koja su otvorene (out) govore o osjećaju oslobođenja otkad su se prestale skrivati, o većem samopouzdanju, o boljem osjećaju o sebi i sl. Izgleda da bez obzira na mogućnost veće diskriminacije i neprihvaćenosti, presudan je onaj osjećaj koji imamo o sebi. Također, snaga koju osjetimo kad odlučimo živjeti sebe potpunije donosi dodatnu energiju da se suočimo s okolinom.
Pitanje coming outa uvelike ovisi o nama samima. Odlučiti biti otvoren/a s drugima nije nimalo laka odluka te povlači za sobom mnoga razmišljanja... Da li se osjećam sigurnim/om da budemo otvoren/a (da napravim coming out)? S kim živimo i da li smo financijski ovisni o nekome? itd. Situacije kao financijska ili druga ovisnost o nekome, strah od gubitka posla ili fizičkih napada objektivni su razlozi koji nas sprječavaju da otkrijemo naš seksualni ili rodni identitet/izražavanje.

Coming out nije proces koji počinje i u određenom trenutku završava. Živimo u društvu koje podrazumijeva heteroseksualnost i stereotipne i konzervativne rodne uloge kako se ponašati ovisno o spolu/rodu. Uvijek iznova, u novim susretima, morat ćemo se suočavati s objašnjavanjem naše različitosti. Coming out je složen proces koji obuhvaća unutrašnju i vanjsku sferu života jedne individue, traje tijekom cijelog života i proteže se kroz različite domene života.

Otvorenost (coming out) kao pozitivno iskustvo

Bez sumnje, kad bi okruženje u kojem živimo bilo tolerantno i nediskriminirajuće prema LGBTIQ osobama, ne bismo živjeli u tišini i skrivanju. Ali, živimo ovdje i sada, u okolini koja jest homo/bi/transfobična i koja se ne mijenja preko noći. Coming out je naše intimno suočavanje sa strahom i borba sa svakodnevnom opresijom. Ova opresija čini da ostajemo u tišini, u svoja četiri zida, potičući nas na ulogu žrtve i namećući strah. Izlaženjem iz tišine i suprotstavljanjem ovoj opresiji, smanjuje se i strah od negativnih reakcija.

Vidljivost će nas, vrlo vjerojatno, učiniti još više metom napada i osuđivanja. Istraživanja pokazuju da osobe koje su out doživljavaju veću diskriminaciju i češće su izložene nasilju.  Osjećaj sigurnosti koji imamo dok nismo out možda nas pošteđuje neugode i patnje, ali istovremeno skrivanje će spriječiti našu povezanost sa samima sobom, našu povezanost s drugima, brojne odnose, istinu u našim životima, razvoj samopoštovanja, snagu koju imamo i kontrolu nad vlastitim životom. Neke osobe su u mogućnosti da s većinom iz svoje okoline budu out, neke samo djelomično. Ovo u stvari uopće nije toliko bitno, koliko je važno da preispitamo vlastito samoprihvaćanje i dopustimo sebi da idemo putem koji će nas učiniti sretnijima. S otkrivanjem vlastitog identiteta, dolazi osjećaj ponosa koji nam se ne može oduzeti. Osjećaj da prevladavamo prinudu da se moramo skrivati toliko je jak, da će mnoge osobe radije izabrati biti osuđivane, nego skrivati se.

Strah od negativnih reakcija smanjuje se upravo suočavanjem s njime. Coming out je oslobađajući proces i osjećaj, svatko tko se za njega odluči na kraju osjeti olakšanje što može živjeti svoj život oslobođen od prinude, pretvaranja i obmana o identitetu. Sva ona energija usmjerena u skrivanje i neugodu, usmjeruje se u življenje „punim plućima“. 

Coming out nema pozitivne reakcije samo u našim životima, već i u smanjenju homo/bi/transfobije i heteroseksističkih predrasuda u ljudima oko nas. Istraživanja potvrđuju da osobe koje poznaju homo/biseksualne i transrodne osobe imaju pozitivnije stavove o homoseksualnosti/transrodnosti te manje predrasuda. Ovo znači da naša otvorenost neposredno utječe i na smanjenje homo/bi/transfobije u društvu.

Važno je pružiti podršku jedni drugima kako bi pobijedili i nadišli prepreke koje nas sprječavaju da živimo slobodno i otvoreno. Osobe iz LGBTIQ zajednice koje su potpuno out ponekad vrše prisilu na druge koje nisu da to budu, ili ih pak nazivaju pogrdnim imenima. Ovo nerazumijevanje i potrebu za iskazivanjem/dokazivanjem moći trebalo bi zamijeniti pružanjem potpore i solidarnošću.  

„..Nije različitost ona koja nas sputava, već tišina“ rekla je Audre Lorde. Progovaranje o vlastitim identitetima kod nekoga podrazumijeva dugotrajan, kod nekoga kratkotrajan proces,  neke osobe o tome više razmišljaju, neke manje, neke se uključuju u aktivizam, neke ne... Bez obzira, svako ustajanje iz tišine, sve te naše vlastite male revolucije dio su globalnog mijenjanja svijesti.


Kada i kako napraviti coming out?

Odgovor na pitanje kada učiniti coming out je za svaku osobu različit, nema jedinstvene formule koja bi mogla biti primjenjiva za svih nas. Kod ove procjene treba uzeti u obzir razne utjecaje i životne situacije same osobe te kompleksnost naših identiteta i okoline koja nas okružuje. Ne smije se zaboraviti ni utjecaj kulture, podneblja i/ili društva u kojima živimo.
Ipak, postoje neki opći savjeti vezani uz odluku o otkrivanju vlastite seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta, neko općenito iskustvo, te iako je ono i dalje nedostatno i nije općevažeće, dobro je uočiti ove momente u procesu coming outa.

Za homoseksualnu, biseksualnu ili transrodnu osobu svakodnevne životne situacije stavljaju je u poziciju da konstantno mora ulagati napor kako u skrivanje, tako i u otkrivanje svog seksualnog ili rodnog identiteta. Ovo skrivanje zahtjeva neprestano nadgledanje i kontroliranje vlastitog ponašanja u svim okolnostima, od oblačenja, načina govora, hoda, interesa, izražavanja, itd. Osoba se ograničava na određene prijatelje, određene interese i vlastita izražavanja, slijedi obrasce koji stoje u suprotnosti s njenim identitetom, a sve kako ne bi bio/la „sumnjiv/a“. Svaki ovakav čin obmane i zatvaranje prema drugima, nesvjesnog ili svjesnog kontroliranja vlastitog ponašanja, osnažuje negativno uvjerenje o vlastitoj različitosti, neadekvatnosti i inferiornosti. Skrivanjem onemogućujemo da nas osobe oko nas upoznaju, naša povezanost s njima nije potpuna i istinita. Vremenom shvatimo da je usamljenost i izolacija koju za sobom donose čuvanje tajne, gora od straha otkrivanja.

Svaka osoba mora sama za sebe donijeti odluku o otkrivanju svoje seksualnosti i identiteta, u odnosu na okolnosti u kojima se nalazi. Ponekad se na ovu odluku odlučujemo bez neke dublje introspekcije ili razmišljanja o posljedicama, što, ovisno o pojedinom slučaju, nekad čak olakša proces coming outa. Međutim, prije ove odluke dobro je razmisliti i odgovoriti si na neka pitanja. Kako se sami/e nosimo sa svojom homo/biseksualnošću ili transrodnošću? U kojoj se mjeri prihvaćamo? Koliko smo internalizirali homo/bi/transfobiju? Čega nas je najviše strah da će se dogoditi ako ne budemo skrivali da smo lezbijka, gej muškarac, biseksualna ili transrodna osoba? Kako bi okolina mogla reagirati? Kako mislimo da ćemo se osjećati nakon coming outa? Koji su izvori podrške koji nas okružuju (prijatelji, zajednica i sl.)?
Imati nekoga tko nam može biti podrška vrlo je važno, svakako će nam biti lakše kroz ovaj proces prolaziti ukoliko se u tome ne osjećamo usamljeno. Ukoliko se osoba osjeća zbunjeno i ima nisko samopoštovanje, korisno je prvo raditi na pozitivnom mišljenju o sebi, smanjivanju homo/bi/transfobije i predrasuda vezanih za homoseksualnost i transrodnost, a potom pokrenuti pitanje otkrivanja.

Coming out roditeljima

Ovisno kakav odnos imamo s roditeljima, razmišljat ćemo i o coming outu roditeljima. Prije nego razgovaramo s roditeljima o našoj seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu/izražavanju, trebali bi razmotriti nekoliko bitnih stvari; stavove roditelja prema ovome, kakav je njihov moralni društveni stav, naš odnos s roditeljima općenito, ovisimo li financijski o roditeljima, itd.
Trebamo razmisliti kako će se oni  osjećati i što bi nas mogli pitati. Moramo biti spremni da će za njih to biti šok i da ćemo se vjerojatno osjećati odbačeno. Nisu česti slučajevi da roditelji na prvu informaciju o našem seksualnom ili rodnom identitetu reagiraju s potpunim odobravanjem i podrškom. Razlog tome je jasan, dovoljno je da pogledamo kroz kakav proces samoprihvaćanja smo sami prošli. Odrastajući u homo/bi/transfobičnom društvu i mi sami smo usvojili negativna uvjerenja o homoseksualnosti. Bili mi toga svjesni ili ne, duboko su nam usađene neke poruke društva u kojem živimo. Pri saznanju o vlastitoj različitosti, same LGBT osobe vode bitku s vlastitim prihvaćanjem, pokušavaju se ponašati ili biti u takvim vezama koje heteronormativno društvo podržava. (Samo)prihvaćanje se ne događa najednom, ono ima svoj tijek, svoje faze i podrazumijeva mijenjanje uvjerenja.

Moramo imati na umu da kad otkrijemo seksualnu orijentaciju ili rodni identitet roditeljima, oni se nalaze na početku tog procesa. Trebali bi biti strpljivi s roditeljima, ponuditi im neke informacije koje će im pomoći da nas razumiju i sl.
Nadalje, mnogi roditelji imaju problem pričati otvoreno o seksu, nisu u doticaju sa svojom seksualnošću ili imaju osobne probleme u tom području. Prisjetimo li se koliko su s nama pričali o seksu, moći ćemo procijeniti koliko mi daleko možemo ići po tom pitanju.

U temelju naše potrebe za coming outom roditeljima je upravo želja da budemo iskreni s njima, da ih ne lažemo, želja da imamo kvalitetan i ispunjen odnos s njima. Samim time što nam je stalo da znaju važne stvari o nama znači da ih cijenimo i volimo. Osim otkrivanja naše seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, potrebno je ovo roditeljima dati do znanja.
Savjetuje se i da ne radimo coming out kada smo ljuti ili želimo roditelje nečim povrijediti. Vjerovat će da smo to učinili iz ljutnje i neće nas shvatiti ozbiljno.

Ne postoji pravilo kako i na koji način razgovarati s roditeljima o našoj seksualnoj orijentaciji, niti siguran način kako to reći. S obzirom da se obitelji razlikuju, i metoda za svaku je posebna, iako postoje reakcije koje su slične u svakoj obitelji.
Neke od njih su: „Kako možeš biti siguran/na, kad si mlad/a“, „Nisi pokušavao/la više sa suprotnim spolom“, „To je sigurno samo prolazna faza“, „Kad odrasteš, to će se promijeniti“,... Ukoliko nismo sigurne/i u svoju seksualnu orijentaciju, pitanje coming outa treba sačekati. Zbunjenost i nesigurnost povećati će sumnju roditelja u ono što im iznosimo.

Može se dogoditi i da roditelji sami započnu razgovor, jer misle i osjećaju da mi brinemo o nečemu. Takva situacija može biti dobra da im kažemo da želimo razgovarati s njima o tome.

Isto tako moramo razmisliti hoćemo li reći jednom ili oba roditelja. Većina nas osjeća da je lakše popričati s jednim, jer je moguće da drugi roditelj to ne može prihvatiti. Ako postoji prijatelj/ica od roditelja, s kojim/om smo bliski ili netko drugi iz obitelji s kim možemo razgovarati o toj temi, bilo bi dobro pitati ga/ju za savjet.

Mnogi roditelji imaju vrlo negativnu reakciju; osuđivat će, nazvati dijete nenormalnim, emocionalno ili fizički povrijediti, kriviti društvo u kojem se kreće, kazniti dijete i dr. U najgorim slučajevima, odnos se može i trajno prekinuti.
Iako negativne reakcije mogu jako pogoršati odnos između osobe i njenih roditelja, jak homo/bi/transfobičan stav roditelja može se također s vremenom smanjivati i  roditelji nakon nekog vremena mijenjaju svoje ponašanje i počinje im biti stalo da razumiju i prihvate dijete.

Svakom roditelju potrebno je različito vrijeme da prihvati novu činjenicu o svom djetetu, ovisno kakva su mu temeljna uvjerenja i koliko će se zadržati u kojoj fazi prihvaćanja. Nekim roditeljima treba duže vrijeme, duže ostaju u fazi negiranja ili u fazi kad misle da će to „nestati“ ako se o tome više ne razgovara. Kod drugih se događa da vrlo brzo nakon prve negativne i oštre reakcije prihvate novonastalu situaciju i spremni su ići dalje. U svemu tome, bitno je da i mi sami prepoznajemo znakove koji govore gdje su oni u tom prihvaćanju, da ne krivimo sebe za to što prolaze i da im budemo spremni pomoći.


Faze kroz koje prolaze roditelji

Želeći otvorenu i iskrenu komunikaciju, a ne skrivanje i osjećaj distanciranosti od obitelji, raste potreba za razgovorom s roditeljima. To činimo zbog punijeg, iskrenijeg i zadovoljnijeg odnosa, te ne želimo više skrivati velik dio svog života. Neki od nas imaju pozitivna iskustva, gdje su roditelji pokazali veliko razumijevanje i pružili potrebnu podršku. S druge strane, roditelji se mogu isprva osjećati izgubljenima, moguće je nerazumijevanje, prekid komunikacije, distanciranost i povlačenje s njihove strane.

Važno je naglasiti da će roditeljima, u većini slučajeva, trebati vrijeme da prihvate našu istospolnu zajednicu. Proces kroz koji će prolaziti uključuje slijedeće faze:

Šok i negiranje

Kada se roditelji prvi put susretnu s našom istospolnom seksualnom orijentacijom, doživljavaju šok. Šok je prirodna reakcija koju svi osjetimo i trebamo neko vrijeme da bi se izbjegao snažan osjećaj neugode.
U početku, najvjerojatnije, neće željeti razgovarati dalje o tome. Roditelji osjećaju neku vrstu gubitka i negiraju situaciju u kojoj su se našli.

Ono što mi možemo učiniti je objasniti im da se mi nismo promijenile/i, pokazati im da je to sastavni dio našeg života i da se s time osjećamo dobro, te da želimo s njima dalje razgovarati. Također, ukoliko za to postoji prilika, možemo ih upoznati s nekim osnovnim informacijama, reći im da je homo/biseksualna orijentacija normalna, prirodna dimenzija ljudske seksualnosti, da nismo bolesne/i, nemoralne/i, itd.

Krivnja
Roditelji će se uvijek upitati o uzroku naše seksualne orijentacije. Pri tome se boje da su oni nešto skrivili i da zbog njih, i/ili načina kako su nas odgajali, njihovo dijete ima „problema“.
U pokušaju da sebi pronađu objašnjenje, krivit će i druge; naše prijatelje, okolinu itd. Važno im je objasniti da ne postoji „krivac“ za ničiju seksualnu orijentaciju i da se ona ne uzrokuje/stvara odgojem.

Izražavanje osjećaja
To je faza kada su roditelji spremni na razgovor i obično to sami daju do znanja. Postavljaju puno pitanja, slušaju odgovore, pokazuju emocije, ali nas istovremeno i dalje optužuju. Ovo je trenutak kada će se odvijati neki od najproduktivnijih razgovora između nas i roditelja. Kako bi izrazili ono što misle i osjećaju, treba im dati vrijeme koje im je potrebno.

Prihvaćanje odluka
Kada se čini da roditelji više nemaju pitanja i kada su se njihove emocije primirile, neki roditelji dolaze u fazu prihvaćanja odluka. Ovo ne znači da prihvaćaju našu istospolnu seksualnu orijentaciju. Na temelju svega što su prošli, mijenjao se njihov odnos s nama i ovo je faza u kojoj se pred njima nalazi odluka o tome kakav odnos žele imati sa svojim djetetom. Ta njihova odluka ovisi o tome koliko će i da li će prihvatiti svoje dijete kao homoseksualnu/biseksualnu osobu.

Prihvaćanje je proces koji traje i koji se ne odvija nužno linearno. Samo prihvaćanje ili neprihvaćanje, događa se u različitoj mjeri, te nije statično i nepromjenjivo. Neki roditelji će reći da su nas prihvatili, ali će na primjer teško prihvatiti našu partnericu ili našeg partnera, naše zalaganje na planu LGBT aktivizma ili sl.
Ako se čini da roditelji nisu prihvatili našu seksualnu orijentaciju i način života, te ona ostaje uzrokom svađe, poželjno je nastaviti s razgovorom i dati im još vremena.

Mnogi roditelji ne prolaze kroz sve ove faze, ili ih ne prolaze tim redom. Coming out u obitelji ovisi o puno stvari i koliko su naša iskustva slična, toliko su i različita.
Pri coming out-u, veliku ulogu imaju naše samoprihvaćanje i osjećaj samopoštovanja. Iako nije pravilo, okolina nekad prepoznaje snagu i prirodnost s kojom se nosimo s našom (istospolnom) seksualnom orijentacijom, te je, zbog ovoga, proces naše prihvaćenosti u okolini lakši.

Razgovorom o svojoj seksualnoj orijentaciji pomažemo sebi u smanjenju osjećaja izoliranosti, a samopoštovanje koje se pri tome razvija, daljnji je poticaj za potpuno izražavanje sebe.

I na kraju, proces coming out je složen proces koji obuhvaća unutrašnju i vanjsku sferu života jedne individue, traje tijekom cijelog života i varira kroz različite domene života.

Lori

Lezbijska organizacija Rijeka "LORI" osnovana je 19. listopada 2000.g.
Cilj udruge je informiranje i ...

više o lori

Volontiranje

Organizacija koja cijeni svoje volontere i volonteri koji cijene sebe i svoj rad su ključni element uspješnog partnerstva.

priključi se

Podržite nas

Podrška, informacije, savjetovanje.

Podržite LORI

Kontakt

Janeza Trdine 7/IV, 51000  Rijeka
+385 (0)51 212 186
+385 (0)91 593 4133
+385 (0)91 493 4133
loricure@yahoo.com

Copyright © 2010 LORI, All Rights Reserved