Otvorena pisma

Napisao/la Super User. Posted in Obitelj bez predrasuda

Dragi mama i tata,

došla su u našem odnosu neka teška vremena, vremena doduše koja vi ni ne primjećujete i za koje ne znate, dijelom mojoj krivicom, a dijelom vašim odbijanjem da vidite ono što vam je pred očima svaki dan. Već godinama mi nije lako, mučim se s odrastanjem, stvaranjem identiteta, razvijanjem u osobu kakva trebam biti, ali za razliku od većine mojih vršnjaka, djece vaših prijatelja i naših susjeda, osim par, ja se borim i sa mnogo većim problemom. Problemom stvaranja svog identiteta u društvu koje svaki dan pljuje, omalovažava, diskriminira, vrijeđa, gazi i napada one koji kao ja pokušavaju odrasti kao osobe pripadnici jedne nevidljive manjine. Moja manjina, moja vrsta skoro, je nevidljiva golom oku. Nije ju lako prepoznati iako se mnogi hvale da to mogu, no često griješe, čak se i ti tata hvališ da nas znaš prepoznati na kilometre, ali iz nekog razloga mene ne vidiš ili možda ne priznaješ. Mama, ti kao da vidiš nešto, osjećaš u mom glasu, u mom srcu, ali ne reagiraš čak i onda kada ti nudim odgovore i teme koji bi te naveli da mi pomogneš otvoriti se, razgovarati o tome.
Učili ste me iskrenosti, učili ste me da svako ima pravo biti onakav kakav je i da nas drugi trebaju takve prihvatiti. A kako me vi prihvaćate? Da li me vi vidite uopće.
Svaki dan se skrivam. Skrivam se u snovima u kojima me ljudi proganjaju kako bi me premlatili jer volim koga se ne bi smjelo. Skrivam se od trenutka kada se probudim ujutro, ne pričam vam o snovima iako me pitate, ne govorim vam s kime idem van, gdje idem niti da li imam nekoga u svom životu od koga mi srce poskoči i cijelo tijelo zadrhti. Ne mogu vam reći. Ne mogu vam reći zbog straha, straha da ćete me pogledati kao onaj muškarac prošli tjedan, ispod oka i zlobno te me u prolazu pljunuti. Strah me da ćete postupiti kao roditelji mog najboljeg prijatelja koji su njega izbacili iz kuće kada su saznali. Bojim se da me nećete više voljeti, da će te me izbaciti iz kuće ili kao roditelji jedne cure koju znam, zabraniti mi izlazak iz kuće i premlatiti me. Istovremeno ne vjerujem da biste tako reagirali, ne mogu vjerovati jer me učite o važnosti ljubavi, jer me odgajate u ljubavi. A opet, i njima su roditelji govorili da ih vole. Želim s vama razgovarati o svemu ovome, želim vam ispričati sve o mom životu, prijateljima i izlascima, otvorit vam vrata svojeg života te vas upoznati s curom koju volim. Samo ne znam kako. Ne znam kako da vam dođem i da vam kažem da ja, vaša kćer volim kćer susjeda koji žive dvije kuće od nas.

Kristina (28)


Naši roditelji nikada ali baš nikada ne bi se doveli u situaciju u kojoj se faktom nalaze da znaju što je u našim glavama. Meni je ultimatni životni cilj pojaviti se na ovogodišnjem prideu s majicom; mama da li ti je sad više fucking jasno??!
Moja mama nerijetko je u fazi slanja me kod psihijatra jer da kako ja tako „zgodna i pametna“ već 5 godina nemam dečka. Well, nasmijem se i kažem...nemam. Ona zna, ona mora znati, jer a) nije glupa, b) neke stvari su jednostavno preočite. Ali...ona jednako tako ne želi znati.
Moja prva gay sam izjava potječe iz 90-ih, imala sam jedva 9 godina kada sam se 1. puta zaljubila u curu. Na jednom plesnom natjecanju, nevermind. Uglavnom došla sam doma sva van sebe i pitala je: mama, jesam li ja zaljubljena u tu curu ili samo želim biti poput nje? Ona mi je, jasno kao i sve brižne majke po brzom postupku objasnila da samo želim biti poput nje.
Svojih prvih deset godina života provela sam, tada očito transrodna, želeći biti dečko, trčeći oklo s batinama i kratkom kosom, bojkotirajući svaku Barbiku šišanjem i farbanjem... te uzdižući u nebesa svaki svoj novi autić.

Došla su neka „teška vremena“ pred kraj osnovne, to više nije moglo tako, izvukli su me iz komandosica i strpali u traperice i čizme. Strašan je osjećaj ne osjećati se dobro u svome tijelu, sa svojim pokretima , izverziran do bola, pazeći da ti ne izleti kakav samo tvoj...pasmater. Kada se navikneš postane smiješno, biti svjesna sama sebe, pomirena sa sobom i činjenicom da je svaki moj iole ženstven pokret pokupljen od nekog  pedera.

Uživila sam se u „ženstvenost“ ...postala je dio mene, danas obožavam biti ženom. Iskreno, ja obožavam biti žena koja vodi ljubav s ostalim ženama.

S 15. postalo je očito i javno da sam bisexualna. Sa 17, život mi je spasio crol na kojega sam sasvim slučajno naletila. Već dobrih debelih 2 godine sam totalno out, loud and proud. Osjećam se sjajno. Nema više margina, ja sam ja. Kao da su me pustili iz nekog prokletog kaveza i dali mi da dođem do izražaja. Moji prijatelji fascinantni su ljudi tako da se rijetko tko zaustavio na onom običnom, nemam ništa protiv, oni su mlate ne oduševljeni. Muškarcima budi maštu, ženama ruši tabue.

Da moja mama zna koliko sam trenutno sretna ništa ostalo ne bi joj bilo bitno. Ponajmanje ono što će susjedi misliti.

Zašto joj nisam rekla? Eto nisam, iako ona je kriva za to. Ona zna da sam ja okružena gay ljudima i na to jedino ima reć: Pa ljubavi što si stalno samo s lezbama pa ljudi će misliti da si i ti lezbijka. Na što dobije odgovor...pa da... :rolleyes: smijeh.

Ja nemam prava priređivati joj šokove nakon 12-satnog poroda... i 19 godina hranjenja, razumijevanja i enormne ljubavi ali niti ona nema prava oduzeti mi nešto sveto, moju jedinu savršeno iskrenu ljubav, onu prema mojoj curi.

Moja stara pametna je žena... ona zaista samo želi da ja budem sretna, kada joj jednog dana to tako i prezentiram, kada joj kažem da nakon 5 godina soliranja imam prekrasnu poslovnu ženu od 28, najljepšu curu u gradu koja je situirana, pametna, zabavna , cijeni me , voli i potiče. Ja znam... ja znam da će moja mama inzistirati da je dovedem doma na ručak, jer ona od svih ljudi na svijetu najbolje zna da nije lako biti sretan. Da su rijetki oni koji mene mogu usrećiti i da ih se kao takve treba cijeniti.

U govor  ću jasno ubaciti i kraj jednog tvog texta: Hmm, :pametnafaca: pitanje koje se samo po sebi nameće i jednako tako samo po sebi traži odgovor je želimo li mi uopće imati posla s takvim velikim mozgovima poput lezbijki? Well, nisam sigurna dali je to najsretnije rješenje no ja povrh velike problematike koju mi nudi 48 % populacije, dakle muškarci a to su nespuštena školjka i smrdljive čarape naokolo, biram histeriju i pms, šta neka nam je barem dinamično, tako ćemo uvijek znati da smo živi dok ne naleti neka dovoljno luda da nas...ukoka.

Da, kada se sve zbroji i oduzme, ja uopće nemam potrebu za muškarcima, i da , mama, to je razlog zašto zadnjih 5 godina nisam bila u vezi ni sa jednim a poznajem ih i volim toliko mnogo... bit će da sam lezba, nikad ne znaš, nemoj misliti da se to događa samo drugim majkama...

Onda, kada kao moj najvjerniji fan shvati da postoji toliko objavljenih textova koje nikada nije vidjela, shvatit će, ona će shvatit da i kao moj najbolji prijatelj zna tako malo o meni, dok mnoge stvari znaju ljudi koji me uopće ne poznaju.

Mama, volim te.
But fuck it, I'm still gay. :)


Zašto me moja majka učila da uvijek govorim istinu, da budem dobar prema
svima, da budem pošten, da bi mi rekla kad sam joj priznao da sam gay da joj
je žao što se nisam ubio kad sam imao priliku, jer smeće kao ja ne zaslužuje
da živi?

Zašto mi je otac rekao da mu se gadim i da mu je žao što me ima?

Bili im život bio bolji da umrem, da ih poštedim sramote ili da nestanem
zauvijek iz njihovih života kao da nisam nikad postojao?

Zašto me tjeraju da se osjećam krivim za nešto što nisam izabrao - a i tko
bi izabrao nešto zbog čega će ga rođena majka mrziti? Ivan, 23


Dragi mama i tata,

žao mi je kao prvo što ovo ne mogu izrazit vama i pritom očekivati da ću naići na razumijevanje. Ustvari, ne tražim da me razumijete, samo bih voljela da ne ignorirate svaki moj pokušaj da izrazim sebe. Bilo bi divno kad bi mi dali priliku da vas konačno upoznam sama sa sobom. Ne znate koliko može boljeti kad vas doma, koje bi uvijek trebalo bit utočište, ne prihvaćaju. To nije nešto sto sam ja izabrala biti, to je nešto sto mi je određeno kao boja očiju. To nije nešto u čemu ste pogriješili. Zašto nas nitko ne pita na koji način mi to osjećamo? Zašto ste to odmah povezali uz pridjeve grijeh, perverzija, tajna...a ne znate da to sto osjećam osjećam jasno i čisto, prirodno i jednostavno, potaknuto iz srca. Da, vjerovali vi to ili ne...Nekad osjećam da ne mogu izrazit koliko mi je žao što si nikad nećemo dati priliku za lijepe odnose...Kad bi mi bar vi dali mrvicu podrške bilo bi mi se puno lakše nositi sa svime što društvo govori. Jer sjedila bih na školskom satu i slušala kako profesorica optužuje i mrzi dio mene i bojala se da slučajno ne sazna. Ali vi to ne znate, jer najlakše je ignorirati, nasmijati se kao da je riječ o dobroj šali, i skrenuti s teme...
Martina, 18


Dragi moj Tata!

Sjećaš li se neki dan kada sam bila bolesna, zvao si me i pitao: "Imaš li što za pojest?", "Ko će ti psa izvest van?", "Ko će ti otići do dućana?", "Ko će ti skuhat čaj, napravit med sa limunom, skuhat juhu,...?" A ja sam samo šutjela i mislila u sebi :"kaži mu, kaži mu, sad je možda vrijeme!" Ali nisam mogla..

Htjela sam ti reći da ja cijelo to vrijeme dok sam bila bolesna nisam bila sama. Ana je bila uz mene. Otišla je u dućan, izvela je psa, i baš kao i ti nekada, dok sam bila mala, skuhala mi je čaj, napravila med sa limunom, čak je i juhu skuhala (istina, nije kao tvoja, ali svejedno je bila ukusna).
 Inače, nisam ti predstavila Anu. Ana je moja djevojka! Mislim da je došlo vrijeme, da nakon 1 godine naše veze ti to znaš.

Nemaš pojma kako mi je ovo teško izgovoriti, iako je izrečeno samo u mojim mislima i na ovom papiru. Točno zamišljam tvoju reakciju obavijenu šutnjom, bezlični izraz tvoga lica i onaj tvoj prazan pogled pun razočaranja i neznanja. A ta tvoja šutnja toliko boli, a u isti čas osjećam kako negdje između nas stoje redovi neizgovorenih riječi i ostaju zarobljeni negdje u zraku. Sjećam se tog tvog izraza lica, kada sam ti prvi put rekla da mi se sviđaju djevojke. I onog tvog hladnog ironičnog odgovora: "Ma radi što hoćeš!", toliko hladnog da ga još uvijek proživljavam smrzavajući se.

Ali nemoj misliti da te prezirem zbog toga. Na žalost, relativno sam zadovoljna tvojom reakcijom. Ipak me nisi izbacio iz kuće, nisi mi rekao da sam bolesna, nisi me pokušao promijenit, nismo prestali komunicirat i nisi me nikada napustio.
I šta sad ja još želim???

Da li si se ikada zapitao jesam li sretna?
Nema veze ako nisi, ja ću ti ipak odgovorit. Nisam tata! A znaš li zašto? Znaš li ti uopće što znači sreća? Ne znaš, jer ju imaš svaki dan pored sebe, razbacuješ se njom nesvjesno. A ja ju uporno pokušavam ulovit i živjeti ne skrivajući se od tuđih pogleda punih prijezira i mržnje.
Moja sreća je Ana! I želim ti reći da sam prošli  vikend provela sa njom na Platku (a ne sa Deanom, kako sam ti rekla), želim ti reći da ju volim i da bi te voljela upoznati sa njom. Želim ti reći kako bi voljela da za Božić i ona prisustvuje našem obiteljskom ručku. Možeš joj čak staviti poklon ispod bora. Ili ne, možda je to previše? Želim ti reći još tako puno..

Sve ovo su moje male i toliko obične želje, koje nijemo stoje između tebe i mene, ali ti ih nikada ne želiš ćuti i dozvoliti mi da ti pokažem kako izgledam kad sam sretna.

Možeš li ih pokušati ćuti tata?

Tvoja N (32)


Draga mama,

..dugo sam bila mislila kako ću ti reci za svoju „drukčijost“. Zapravo nisam znala zašto je moja drukcijost pogrešna i u čemu sam to toliko drukčija, jer..svi smo mi različiti, drukčiji od drugih. Ipak, sve oko mene me je svakodnevno uvjeravalo da se ne uklapam, nisam mogla do tog osjećaja pripadnosti, nije bilo za mene mjesta tu..nevjerojatno je da me čak i oni koje me ne poznaju mrze i odbacuju. Nenormalno mi je bila najnormalnija riječ...iako su moji srednjoškolski dani bili sasvim normalni: učenje u zadnji čas, prijateljstva bez kojih ne možeš, traženje svog životnog puta, kašnjenje na zadnji bus, privlačnosti i ljubavi koje najednom postanu jako važne...
Nisam znala kako da priberem dovoljno hrabrosti da ti kažem kako sam ja jedna zamišljena, buntovna, društvena, zbunjena 17 i pol godišnjakinja. Koja se zaljubila konačno u pravu osobu, sad su iza mene nesretne ljubavi i krive procjene. Jer s njom mogu puno razgovarati, s njom mogu biti ja, najsretnije se smijem i ona me ne pokušava mijenjati. I prolazilo je vrijeme..godine..Možda najteži izbor za mene, ali bilo mi je lakše skrivati se i lagati o imenu. U međuvremenu upoznala sam i neke ljude kojima nije bilo potrebno lagati, koji su valjda znali neke duboke istine...
I onda..jedne večeri..ti si mi sama postavila pitanje. Vjerujem da mame uvijek znaju. Sjećam se da mi je srce stalo kad si me upitala da li se ja zaljubljujem u djevojke? Moj odgovor je bio tako težak i tako jednostavan: Da! Ovo „Da“ je odjeknulo činilo mi se daleko, kilometrima daleko... Užasna je bila ta večer, teška, plač, krivnja, da li je to zbog mog društva, da li je zbog tebe, da li sam trebala stroži odgoj.. Pokunjeno sam sjedila misleći. „Ništa od toga, ništa od toga mama....“ stvari su jednostavno takve... Na kraju si rekla da me unatoč svemu prihvaćaš i voliš jer sam tvoje dijete. I možda to zvuči kao happy end ali za mene je to bila rečenica koja me najviše zasmetala. Učinilo se kao da sam monstrum, ali eto, mama me ipak voli...! Burno sam reagirala...
I to sam ti zapravo htjela reći mama.... žao mi je što sam burno reagirala. Žao mi je što nisam shvatila koja je veličina u tvoj prihvaćanju. Hvala ti na toj podršci! Bila sam spremna otići jer bez razumijevanja naš odnos bi bio samo mučenje. Mislila sam da su mi s darom života roditelji dali i dar razumijevanja. Ali ne, to nije tako. Mnogi koje znam stranci su za svoje roditelje, a njihovi će ih roditelji nastavljati udaljavati svojim riječima. Zato, tvoja želja da razumiješ nešto što ti je bilo strano, želja da mi budeš podrška nešto je što danas izuzetno cijenim i na čemu ti se uvijek iznova zahvaljujem. Sve to me je učinilo boljom osobom...a mi smo zajedno uspjele naći put kroz ovaj svijet u kojem su sebičnost i nerazumijevanje izgleda sasvim normalni.  Danijela (34)



Ni dan danas ne mogu shvatiti zašto sam onoga dana postao netko drugi za vas. Postao sam gej. Iako sam za sebe uvijek to bio i nikada nisam postao, za vas sam najednom postao nešto drugo. U samo jednom satu prestao sam biti sin, onaj vaš Marin, sasvim solidan brat, kako sami kažete s istančanim smislom za pravdu ali s malo smisla za „ispeci pa reci“, nedovoljno uredan i tako dalje... O tome da sam ja gej pričalo se samo jedanput, kad sam vam rekao. A do danas šutilo se više puta, zapravo stalno. Moji prijatelji više ne dolaze kod mene jer svakog gledate ispod oka, kao „Je li i on gej?“. „E pa, nema nas tako puno“- najradije bih tada rekao. Kad je na TV-u neki film ove tematike, možemo rezati nožem neugodnost u našoj kući. Mogao bih nabrajati još stotine takvih situacija...
Pomalo se šalim pišući vam jer zapravo ne znam kako da napišem koliko se osjećam odbačeno i koliko ne razumijem vašu šutnju. Žao mi je ako sam vas iznevjerio. Iako duboko u sebi ne znam zašto se od mene očekuje da vas razumijem, a vi me gledate kao da sam najgori neprijatelj i ne pokušavate razumjeti. Gotovo sam cijeli život krivio sebe, mislio da nešto nije u redu sa mnom... Tako su bar mislili svi oko mene. Ali onda sam se našao pred dva puta: ili završiti s ovim životom ili ga nastaviti živjeti. I uz silan trud da nađem u čemu sam to tolika greška prirode, izrod, nisam to mogao naći.
Teško mi je bilo prihvatiti da nisam kao većina oko mene. Ali sam se izborio za to. A vi ne pokazujete ni mrvicu truda, ne zanima vas da razmislite u čemu vas to vrijeđam ili što činim loše sebi ili drugima... što je to tako zlo?
Trudim se prihvatiti sve to... Ipak, ako ćemo skroz iskreno, stalo mi je da me volite. Stalo mi je da imam roditelje s kojima ću osjećati bliskost. To je valjda obitelj... Radim na tome da me vaše odbacivanje ne boli. Da vas ne trebam u životu i da ne trebam vaše prihvaćanje.
Možda kad odem, bit će lakše. Tražim načina samo ova država kao da je zatvorila sva vrata onima koji žele živjeti sami... Svejedno, najjeftinija varijanta bilo čega bit će manji zatvor od ovoga. Kad vam budem dalje možda će vam biti i manje bolno. Gej više neće biti u vašoj kući.
Ma da, jednom ću totalno iskorijeniti tu potrebu da me volite i da budemo obitelj... A onda i onu da želim da budete dio moje obitelji...

Kristijan


Ne znam kako da sad to objasnim... Bojim se da će biti puno vike, povrjeđivanja, a mene će se izložiti kao glavnu metu... Misli su mi u neredu.... ne znam. Nekad mi se činilo da želim promijeniti spol. Sada više ne mislim tako, iako mi povremeno još uvijek pada na pamet...
Ljude zbunjuje moj izgled. Često me ne gledaju dugo, ne znam da li zato da njima ili meni ne bude neugodno. Nekad se dobro nosim s tim (valjda uz prkos i ponos), a nekad me je jako strah...naročito onih visokih ćelavih. Jednom su (naravno u čoporu) krenuli za mnom, jedan me uhvatio i rekao da najbolje da me skinu pa će se vidjeti što sam. Počeli su me navlačiti... Još uvijek to znam sanjati s razlikom što u snu ne uspijem pobjeći. Pa zašto ih toliko smeta moj izgled?
A i vas smeta. Odmalena je sa mnom bilo drukčije. Vi ste pokušavali puno vremena kroz neku odjeću ili neko ponašanje odrediti što ja to i kako trebam živjeti... Nije išlo. Pa ste odustali. Sad mislite da bi psiholog mogao pomoći vašem neuravnoteženom djetetu. Samo što je psiholog na „mojoj strani“. Srećom da ima i takvih.
Za sebe kažem da sam trans... nije da osjećam da je moj spol suprotan od onog kako se osjećam. Nije da osjećam da se ponašam u skladu sa svojim spolom. Jednostavno negdje to „žensko“ i to „muško“ nisu mene dopali. Niti jedno niti drugo. Volim razgovarati s ljudima koji me razumiju... Tad i spol i rod diskutiramo do zore i prevrćemo sve moguće uzroke i društvene sustave otkrivajući što vodi čemu i kako nas to društvo trpa u obrasce, „misaone ćelije“ u kojima nam nije dobro. Na kraju svega, ja samo želim da me svi ostave na miru....Moja osobnost nikoga ne ugrožava. Nekada se tješim da je dobro da ne živim u primitivnoj sredini. Ali zapravo, nisam ni daleko...
U svakom slučaju, hoću vam reći da se ja nikad neću sramiti svog djeteta kao što se vi sramite mene. Sjest ću s njom ili njim i pričati o svemu. Znam da neću sve razumjeti, niti to itko može. Ali neću dopustiti sebi tvrditi da iza najdalje točke koju vidim na horizontu na postoji ništa.

Vanja (23)

Dragi starci,

Sjedim već poprilično dugo ispred praznog papira pokušavajući sročiti što bih vam sve željela reći.. i mislim si.. upravo to.. koliko bi bilo lakše da me znate i želite slušati i koliko bi lakše bilo živjeti da svojim najbližima mogu otvoreno govoriti o sebi, o tome koliko sam sretna ili zašto sam toliko očajna i tužna. Znam, mama, da sumnjaš da sam lezbijka.. ali ne daj Bože to na glas izgovoriti, jel' da? Koliko bi tvoje prividno sigurne temelje poljuljalo da o tome progovorimo.. ili možda da ponešto o tome naučiš? Eee, znam, znam, nije se lako oduprijeti društvu u kojem živimo i prihvatiti nešto drukčije od većine kada ti to isto društvo nameće kako se trebaš ponašati, što i prema kome moraš osjećati, kako trebaš izgledati i kako se oblačiti.. znam da nije lako, ja se s time borim cijeli svoj život.. još od vrtića svaku večer s time liježem i s time se budim.. ali pustimo to sada, ja znam da vi mene volite najviše na svijetu, ali ne mogu se oduprijeti tome da mi se svako toliko ne pojave pitanja poput: Koga vi zapravo volite? Da li neku sliku mene koju ste si stvorili, ili..? Zašto me nikada, ali baš nikada ne pitate zašto sam danas toliko sretna? Ili zašto sam tako tužna? Zar vas to zbilja ne zanima ili se bojite odgovora? Zašto meni nikada ne zaželite lijepi provod kada izlazim van ili odlazim na neki izlet a bratu svaki put?

A ja često gorim od želje da vam ispričam kako mi je lijepo bilo.. gorim od želje da s vama podijelim koliko sam sretna što imam pored sebe nekoga poput nje koja me voli, eto, baš takvu kakva jesam! Da, dragi moji, ta osoba čije ime nikada ne spominjemo, to je moja djevojka koju toliko volim, s kojom se smijem i s kojom plačem, koja mi je najveća podrška i koja me inspirira da budem ono što zbilja jesam..

Voljela bih da ju upoznate, sigurna sam da bi vam se svidjela.. samo kada bi stvari bile jednostavnije (kao što u biti i jesu, samo vi to ne možete vidjeti jer ste toliko daleko..).
Sigurna sam da oboje sumnjate u moju seksualnost, jer logično je, imam toliko godina, nemam dečka.. (zapravo po pravilima, već bih trebala imati muža i barem dvoje djece).. i baš zato mi se učini da neke stvari radite namjerno.. ne prođe niti jedan film ili serija u kojoj se pojavljuje neki lik homoseksualne orijentacije a da vi nemate otrovne komentare tipa: kako je bolestan/na, perverznjakuša, pederčina, odvratna lezbača i sl. Da li znate da me svaki put kada to izgovorite svjesno ili nesvjesno, ubodete duboko u srce? Jer to je moj život, to su moji osjećaji.. i znam da u tom trenutku tako i o meni mislite.. a to boli, jako boli.. i ne znam što mislite s time postići?! Moram vam reći da ćete s time postići to da ću vam nestati iz života, a znam da to nije ono što želite.. ali između ljubavi, uvažavanja, poštivanja i vrijeđanja, omalovažavanja, tuge.. dragi roditelji, ja ću odabrati ovo prvo!

Kažu da je obitelj uvijek sigurna luka, e pa najdraži moji, ne dajte da ja u svojoj pred vašim očima potonem…  

Ivana


Dragi roditelji,

                     Od svoje petnaeste godine razmišljala sam kako da vam kažem tko sam, kako da vam na najblaži mogući način kažem koga volim i upoznam vas s njom. Bojala sam se da ćete se užasno ljutiti, da ćete biti povrijeđeni, izbaciti me iz kuće i ono najgore da me nećete više voljeti. Sjedila bi kao zaleđena svaki put kada bi se na televiziji, radiju ili novinama spominjala homoseksualnost i slušala vaše komentare kako je to bolesno, kako se širi kao pošast sa zapada i kako li ti roditelji odgajaju djecu da ispadnu tako loši, neprirodni.
U neku ruku nisam mogla vjerovati da su osobe koje to govore iste one koje su mene oduvijek podizale s ljubavlju i pružale mi sve što mi je trebalo u životu. Bili ste strogi, ali pravedni i naučili me toliko toga što mi je u životu važno. Vođena time, vašim osjećajem za pravdu i ljubavi, sa 18 sam vam godina rekla za svoju seksualnu orijentaciju i da sam u vezi s Jelenom već 2 godine. Bilo mi je lakše reći vam odmah obje stvari jer je njeno ime unosilo sigurnost u mene, a i činilo mi se da će vam nešto ljudsko u cijeloj toj priči o seksualnoj orijentaciji pomoći da se bolje snađete s novom informacijom.
Želim vam zahvaliti što ste me saslušali tada prije 15 godina, znam kakav je to napor morao biti. Najvjerojatnije gotovo jednak mojem dok sam odrastajući pokušavala shvatiti da li privlačnost koju osjećam prema curama mogu ugurati u ladicu prijateljstva ili ne, gotovo jednak strahu, prijeziru prema sebi i tuzi kada sam napokon priznala sebi da se radi o ljubavi prema curama, a ne o prijateljskim osjećajima. Mora da ste se osjećali ako da želite da vas zemlja proguta, niste vjerovali da se to događa bas vama, ne vaše dijete, ne vi. 
Hvala vam što niste preburno reagirali taj prvi trenutak. Na tome ću vam uvijek biti zahvalna bez obzira na to što od tada nismo razgovarali o ničemu osim o mom školovanju i poslu. Ipak ste ostali tu. Nije lako kada vam se promijeni slika koju ste imali o svom i mom životu.
Žao mi je što se niste bolje nosili s podatkom o mojoj seksualnoj orijentaciji. Žao mi je što vas to još uvijek sprečava da budete dio mog života u potpunosti. Žao mi je što ne poznate moju partnericu, što niste upoznali svog unuka i što niste nikada dozvolili da vam dam sve što mogu od sebe. 

Marinela, 33


Mama, nisam bolesna, nisam protiv prirode, nisam nastrana. Molim te prihvati me i nemoj biti loše zbog toga što jesam. Stalno mi kažeš da hoćeš da budem sretna, ali ne mogu biti sretna kad znam da si ti nesretna zbog toga što jesam. Možemo živjeti lijepo, sretno i u miru, samo me prihvati.. molim te…

Marija


Draga mama,

            Ne znam od kuda potreba da ti napišem nešto, da ti prenesem dio svojih razmišljanja. Nekako mi se čini da danas rijetko kada uspijemo razgovarati,  ada se ne radi o svakodnevnim stvarima i problemima. Svako ima nešto svoje. I često te ne želim opterećivati dodatnim razgovorima i dodatnim temama ili vraćati na nešto o čemu smo već razgovarale. Samo bi htjela ovom prilikom zahvaliti ti od srca i potpuno na ljubavi koju mi pružaš iz dana u dan i koja se nije promijenila bez obzira na sve moje gluposti odrastanja, a niti kada sam ti rekla da volim cure. Hvala ti što me voliš potpuno i što voliš i moju partnericu. Hvala ti što si uz mene kroz lijepa i teška vremena i što si utjelovljenje onoga što riječ mama i treba predstavljati.
Ako je ikada roditeljska ljubav stajala za apsolutnu bezuvjetnu ljubav – ti si primjer pravog roditelja. Ti si mi i mama i tata i drugačije ne bi ni željela da stoje stvari. Bolje ne može. Hvala ti na životu, hvala ti na ljubavi.
Nadam se da ću uskoro i ja biti takva mama. 
S ljubavlju, Arina


Draga nona,

            Nažalost nisi više sa mnom, nisi na ovom svijetu i siromašniji smo svi zbog toga. Osjećam prazninu koju si ostavila za sobom svaki dan i ne vjerujem da će ikada biti drugačije.
Nas dvije smo imale buran odnos od dana kada sam se rodila najvjerojatnije. Drugačija su vremena bila kada si ti odrastala, drugačije vrijednosti. No, ono što sam uvijek obožavala kod tebe je da si se kretala u korak s društvom, stalno čitala, stalno učila o tome što se događa u svijetu. Nisam znala kako ćeš prihvatiti moju seksualnu orijentaciju, da li ćeš razumjeti ili će to dovesti do svađa koje smo i znale imati. Nisam bila sigurna da li ti, sa svojih 82 godine, možeš prihvatiti tako nešto budući te je društvo učilo da to nije normalno niti prirodno. Kako sam se iznenadila, iako u neku ruku nisam očekivala suprotno, kada si samo zatražila objašnjenje što je to lezbijka, bez da uđeš u uvjeravanja kako to nije dobro, kako mi treba muškarac, itd. Od tog dana na dalje neprestano si me iznenađivala. Pitala si me da ti objasnim seksualne manjine i rodne manjine, da ti pričam o ljudima s kojima se družim i jedva si dočekala da upoznaš moju curu. Nitko ju nije prihvatio kao ti. Ta toplina s kojom si o njoj pričala grijala nam je srca. Ne možeš ni zamisliti koliko mi nedostaješ i koliko su te tvoje jednostavne geste meni značile. I da mi kroz život nisi bila tako dobra i da te nisam toliko voljela, samo to bilo bi dovoljno da zaboravim na bilo što loše među nama. Hvala ti nona. Žao mi je da više nisi s nama i da nećeš imati priliku vidjeti moju djecu, a tako sam htjela da doživiš praunuke. Hvala ti na ljubavi i svemu što si mi bila. Hvala ti i na svakom ručku, ti znaš na što mislim.
S ljubavlju, Arina

Dragi mama i tata,

znam da ste sigurni kako ovo ne pišem ja; homoseksualnost se događa drugim obiteljima, a ne obiteljima poput naše.
Svaki dan svjedočim ljubavi u našoj obitelji, ali meni nije dozvoljeno voljeti.
Ja sam, naime, zaljubljena u ženu.
Budući da je svaka osoba ljubav koju daje drugima, mene kao da nema.
Pitate me zašto sam tužna. Tužna sam jer svoju ljubav prema V— ne mogu podijeliti s vama jer vas ne želim povrijediti. I ja sam samo ljudsko biće, i treba mi ljubav.
Kako svoju ljubav ne smijem iskazati, ostaju mi dvije mogućnosti.
Prva je da odem daleko od vas, tamo gdje ću moći biti ono što jesam; ono što ne znate ne može vas povrijediti. Nećete me viđati i neću biti kraj vas ako me budete trebali, ali ću ostati "savršena".
Druga je da se predam ovom osjećaju boli, beznađa i straha, i ubijem se.
Često razmišljam o jednoj pa o drugoj opciji i već devet godina razmišljam što učiniti. Nadam se da ćete me voljeti ovakvu kakva jesam, bez obzira na to koga volim.
Prihvatite me i ostanimo zajedno.

Voli vas vaša
Ariana (24)

hej mama...
boli me tvoje nerazumijevanje.... bar tebi ne bi trebala objašnjavati što znači voljeti.
dogodilo se da sam zavoljela NJU. i bila sam SRETNA.
zar nije to ono što je važno??
 
stari, hvala ti.
nikada neću zaboraviti dan kada sam ti priznala da ju volim.
tvoj zagrljaj mi je potvrdio da imam pravo na svoje izbore,
koji ne moraju uvijek biti u nekim okvirima..
 
( i za moju sestru...)
dear little sister..
sada si već i viša od mene.
želim ti samo reći da ćeš zapravo narasti tek kada prihvatiš i dopustiš svijetu da bude RAZLIČIT.
Tina


Mama,

Puno je godina prošlo otkada ti pokušavam reći ovo što ću ti sada napisati u ovome pismu. U pismu, kojega ti možda nikada neću dati.
No, nadam se da ću jednom ipak skupiti dovoljno hrabrosti da ti ga dam.
Uopće ne znam kako da ti to kažem, ne znam ni koje bi riječi koristila, da te što manje povrijedim i da me ti možda bolje razumiješ u svemu tome.
Mama, ja volim žene!
Mama, ja sam lezbijka!

Sigurno si sad u šoku, nakon ovih mojih riječi.
Ne znam, mama što bih ti rekla, jedino da sam to jednostavno ja i da jedino uz ženu mogu ostvariti svoju sreću.

Puno sam i previše godina živjela u strahu i mržnji prema samoj sebi, u nadi da ću jednog dana samo umrijeti ili skupiti dovoljno hrabrosti oduzeti si život i tako olakšati muke i sebi i drugima.
Ali više ne! Ja želim živjeti, želim živjeti ono što jesam, onakva kakva jesam, samo želim biti sretna.

Sjećaš li se, kada sam se kao dijete pokušala ubiti nekoliko puta? Drugi problemi i naš težak život, bili su samo izlika za to. U meni je bilo još milijun muka i pitanja i sve je to jednostavno bilo previše za mene.
Samo se nadam da ćeš me barem nekako moći razumjeti i istinski mi željeti sreću.

Tata, nadam se da me ti puno bolje razumiješ i nadam se da se ponosiš mnome.
Nekako osjećam da ti, gledajući odozgo puno "bolje" možeš vidjeti neke stvari..

Tanja


Lori

Lezbijska organizacija Rijeka "LORI" osnovana je 19. listopada 2000.g.
Cilj udruge je informiranje i ...

više o lori

Volontiranje

Organizacija koja cijeni svoje volontere i volonteri koji cijene sebe i svoj rad su ključni element uspješnog partnerstva.

priključi se

Podržite nas

Podrška, informacije, savjetovanje.

Podržite LORI

Kontakt

Janeza Trdine 7/IV, 51000  Rijeka
+385 (0)51 212 186
+385 (0)91 593 4133
+385 (0)91 493 4133
loricure@yahoo.com

Copyright © 2010 LORI, All Rights Reserved