Bila je srijeda. Ušao sam u sobu i prepoznala me. Tvrdoglavo je mahala rukama, a oči su joj bile mutne. Držao sam je za ledeni dlan u kojem se smežurao sav život koji je čuvala. Pred prozorima se zelenila livada. Smirivala je valove. Pomislio sam kako ne bi bilo loše da sada ode, ovako, okružena tratinčicama. Nisam znao što me traži, pa sam joj sve dodavao. Riječi su se miješale i ona kao da se ljutila na sebe što je ne mogu razumjeti. Ne znam je li primijetila da je ovoga puta ne nasmijavam i podbadam.

Agripina i Livija se pogledaju, nasmiješe jedna drugoj i izmijene kratak poljubac. Onda su osvrnu i – odahnu. Dobro je, nitko ih nije vidio. Moraju biti opreznije, kaže Agripina. Da, slaže se Livija, pogotovo sada kada znaju kamo trebaju ići.

Čule su od svojih najboljih prijateljica, Fulvije i Priske (koje se isto vole) da izvan grada, zapravo dosta daleko od njega, na mjestu između dviju rijeka živi nekakav svećenik, kršćanin, koji vjenčava parove koji se ne smiju vjenčati. Doduše, kod tih se parova uvijek radi o djevojci i mladiću – uvjet koji one, očito, ne ispunjavaju – ali i njima je zabranjeno vjenčati se. Pa možda upali, nadaju se. Možda je Junona na njihovoj strani. (Iako žele kršćansko vjenčanje, svejedno se utječu rimskoj božici braka.)