Radnopravnost svima! - LORI: Naši uspjesi i izazovi

Posted in Radnopravnost svima!

Danijela Almesberger – photo by Martina Šalov

U prvom u nizu tekstova koji će biti objavljeni u sklopu projekta ‘LGBTI radnopravnost svima!’ upoznajemo vas s Lezbijskom organizacijom Rijeka – LORI, partnericama na projektu i dugogodišnjim suradnicama K-zone koje je u razgovoru predstavila koordinatorica udruge Danijela Almesberger.

Našim rođenjem na ovoj planeti svi smo stekli jednaka prava i svi imamo pravo da živimo u zajedništvu i blagostanju

Lezbijska organizacija Rijeka – LORI udruga je koja djeluje od 2000, a kao primarni cilj svog djelovanja ima zaštitu prava i položaja LGBTI osoba u društvu te promicanje ženskih ljudskih prava.

Glavno područje djelovanja LORI je senzibilizacija i informiranje javnosti o LGBTI temama i podizanje prihvaćenosti LGBTI osoba na lokalnoj i nacionalnoj razini putem različitih projekata, kampanja, panela i sličnih aktivnosti.

Možete li nam ukratko predstaviti rad Lezbijske organizacije Rijeka – LORI?

Značajan dio našeg djelovanja posvećen je edukacijama (LGBTI, ženska prava) namijenjenih stručnom kadru, poput školskog osoblja, nastavnika/ca, pedagoga/inja i psihologa/inja, policijskim službenicima/ama te edukacijama psihologa/inja u sklopu psihosocijalnog programa kojeg provodimo od 2005. godine, a koji uključuje i besplatno psihološko savjetovanje i terapiju za LGBTI osobe, njihove partnere/ice i roditelje.

Osim edukacije stručnjaka/inja, u sklopu zdravstvenog odgoja za više razrede srednjih škola u Rijeci i Opatiji kontinuirano organiziramo edukacije s ciljem senzibilizacije srednjoškolaca/ki za LGBTI teme i podizanje međuvršnjačke solidarnosti te edukacije za studente/ice na Filozofskom fakultetu u Rijeci, gdje gostujemo dva puta godišnje. U sklopu tog školskog programa izdale smo razne edukativne publikacije, na primjer, Smjernice za suzbijanje homofobije i transfobije te vršnjačkog nasilja na osnovi spolne orijentacije i rodnog identiteta u školama, Priručnik za nastavnike/ce o radu na suzbijanju homofobije u školskom okruženju, zatim brošure za mlade…

Uz ovo se vežu i zagovaračke aktivnosti u smislu da se osiguraju edukacije o ljudskim pravima, konkretno o LGBTI pravima te da se osiguraju konkretne akcije na suzbijanju homo/bi/transfobije u obrazovanju.

Također smo organizirale i edukacije aktivista/kinja i organizacija iz Rijeke i Zagreba kako bi i oni mogli samostalno provoditi edukacije te su se predavanja počela održavati i u zagrebačkim školama.

LORI – photo by Martina Šalov

Redovno organiziramo grupe podrške za mlade od 14 do 21 i nudimo peer savjetovanje putem telefona, e-maila ili osobno, na čemu radi nekoliko aktivistkinja koje su prošle osnovnu edukaciju o savjetovanju te mogu obrađivati teme kod kojih nije nužno potreban odlazak kod psihologa/inje, poput pitanja i nedoumica vezanih uz coming out, usamljenost, identitetska pitanja i slično.

Osim suradnje s institucijama, stručnjacima i stručnjakinjama, kontinuirano radimo sa zajednicom kako bi LGBTI osobe informirale i osnažile putem edukativnih, kreativnih i psiholoških radionica, filmskih večeri, druženja, zabavnih sadržaja i partyja.

Koje su najznačajnije kampanje i projekti koje ste provele u proteklih par godina i koji su vam planovi za buduće projekte i kampanje?

Svakako je to školski program kojeg provodimo od 2012. godine, a koji uključuje sve ovo što sam već navela i tu kontinuirano pronalazimo nove škole s kojima možemo surađivati i organizirati predavanja. U proteklih par godina mogu spomenuti i kampanju „Put u prosTRANStvo“ koja se bavi trans tematikom, izradile smo publikaciju „Put u prosTRANStvo“, organizirale forum kazališnu predstavu koja je igrala u nekoliko gradova (Rijeka, Zagreb, Ljubljana, Pula), organizirale smo regionalni dvodnevni seminar za transrodne osobe itd…

Sa Zagreb Prideom i Trans Aidom kao partnerima radile smo na projektu „Poštuj ljudska prava – Gradi uključivo društvo“, koji je po prvi puta ujedinio nekoliko LGBTIQ organizacija i uključio nekoliko ključnih područja – od unaprjeđenja i zaštite ljudskih prava, preko zagovaračkih aktivnosti do javnih akcija i kampanje u svrhu senzibiliziranja građana/ki za ovu problematiku.

Tu je i projekt „LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu“ kojeg je provodila K-zona u suradnji s nama, BRID-im i Zorom, a koji se bavio promicanjem radničkih prava LGBTI osoba i kao takav je izuzetno važan jer je to prvi projekt koji je na opsežniji način dotaknuo ovo pitanje. Izdvojila bih svakako i prvo istraživanje o radnim uvjetima LGBTI osoba koje se u sklopu projekta provodilo kako među poslodavcima, tako i među LGBTI zajednicom.

Trenutno već godinu dana radimo na projektu s PaRiterom, SOS telefonom i Centrom za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, koji za primarni cilj ima uvođenje kolegija na Filozofskom fakultetu na odsjeku za kulturologiju koji će se baviti rodnom ravnopravnošću i povezanim ljudskim pravima, s tim da je specifično za taj kolegij da će studenti/ce učiti građu zalaganjem u zajednici, koje je poznato kao društveno korisno učenje i nije volontiranje niti stručna praksa. Poanta je uvesti tu temu, osigurati njezinu dostupnost na fakultetu, gdje će studenti/ce imati priliku naučiti nešto što ne mogu kroz nijedan drugi predmet. Kroz takav način učenja studenti/ce će stjecati znanja direktnim angažmanom na potrebama zajednice. Odlazit će u organizacije u kojima će kroz vlastiti rad na određenom problemu stjecati nova znanja i tako direktno doprinositi svojim lokalnim zajednicama. Kod nas u Hrvatskoj je to aktualno zadnjih par godina, a nadam se da će zaživjeti po fakultetima jer nam je to potrebno. Tu je vrlo važna stavka ta da oni postaju potencijalna radna snaga organizacija, jer ne samo da uče o određenim tematikama, već uče i kako funkcioniraju organizacije civilnog društva i koja je njihova uloga.

Koji su najveći izazovi s kojima se susrećete u svom radu?

Ovdje svakako moram izdvojiti trenutno stanje vezano za radikalni klero-konzervativni pokret, čija je jedna od agendi opstrukcija, odnosno ukidanje prava vezanih za LGBTI osobe. Mislim da je to velik izazov svim ljudsko-pravaškim organizacijama. Ako gledamo unatrag, od 2000. godine kada smo mi započele s radom, ostvarila su se sva veća prava za LGBTI osobe. Zakon o suzbijanju diskriminacije izglasan je 2009. godine, a kasnije je izglasan i Zakon o životnom partnerstvu.

Međutim, ta uzlazna putanja se sada pokušava onemogućiti. Suradnja s državnim institucijama i raznoraznim političkim akterima s kojima smo imale ostvarenu suradnju, sada je teže ostvariva. Imali smo i te situacije vezane za izglasavanje zakona, prije godinu dana Obiteljski zakon i Zakon o socijalnoj skrbi, u kojima se isključuju prava životnih partnera, što je čisti dokaz agende radikalnog konzervativnog pokreta i njihovog rada. Ta struja želi nas vratiti unatrag, u neravnopravnost, u srednji vijek i osigurati si određene pozicije moći koje njima odgovaraju za širenje svojih svjetonazora i politika. Ipak, neće moći – našim rođenjem na ovoj planeti svi smo stekli jednaka prava i svi imamo pravo da živimo u zajedništvu i blagostanju, tako da naši napori idu u tom smjeru.

Drugi izazov je problem financiranja, s kojim se bore i ostale organizacije. To je nelak proces, a naš kapacitet je često nedostatan za sve ono čime se bavimo, za provođenje aktivnosti i projekata uz silnu administraciju. To je također nešto što nam predstavlja izazov.

Prema vašem iskustvu u radu s mladima, biste li rekli da jačanje desnih konzervativnih struja u Hrvatskoj utječe na njihove stavove o LGBTI temama?

Mislim da na njihovo mišljenje apsolutno utječu mediji, društvene mreže i nedostatak kvalitetnih i argumentiranih informacija, to je ono što vidimo u radu s njima. Moje mišljenje je da su puno manje liberalniji nego što je bila, recimo, neka moja generacija u tim godinama devedesetih. Drugo, sve što dobivamo od njih kao nekakav feedback je preslika roditeljskih stavova, medija i sredine u kojoj žive. Možda je ‘homofobično’ teška riječ, ali svakako su vrlo neinformirani, a obrazovanje nam je loše, u smislu da ih se ne potiče na kritičko i objektivno razmišljanje.

Ako za primjer uzmemo jedan školski sat od 45 minuta unutar kojega propitujemo određene teme, razgovaramo o roditeljstvu i LGBTI obiteljima, Gay Pride-u i nekim ‘vrućim’ temama, vidljivo je da dajući im nove informacije i upoznajući ih s terminologijom pokrećemo kotačiće u njihovim glavama. Tek kada saznaju što točno označava pojam ‘LGBTI’, što je seksualna orijentacija, a što rodni identitet, dolazi do vrlo efikasne senzibilizacije.

Velika većina stavova koje izražavaju prije tih informacija nisu njihovi direktni stavovi, već stavovi koje su pokupili iz okoline. Tako da bih svakako rekla da jačanje desnih konzervativnih struja apsolutno utječe na mlade. Mi nigdje ne možemo vidjeti da političari i osobe koje su na pozicijama i predstavljaju strukturu vlasti javno osuđuju nasilje i homofobiju, što im stoji u opisu posla, ali se ne događa u praksi. Kada bi se to događalo, kada bi se provodile kampanje koje se provode u nekim zemljama oko nas, i njihovo bi mišljenje bilo drugačije, jer bi i mediji bili drugačiji. Sve to jako utječe na njih. Zabrinjavajuće je što je jedan dio mladih radikalno konzervativan i što svoje mišljenje zasniva na „pokupljenim propagandama“ koje im pune neke vlastite praznine.

Kako izgleda čitav proces kada vam se osoba obrati zbog slučaja diskriminacije i/ili zločina iz mržnje na osnovu seksualnog ili rodnog identiteta i koje su prepreke s kojima se vi i ta osoba potencijalno susrećete u cijelom procesu?

U slučajevima diskriminacije prvenstveno kontaktiramo naše pravnice, a ovisno od slučaja do slučaja uključujemo i Pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova.

Što se tiče policije, odnosno slučajeva nasilja i zločina iz mržnje, kada se radi prijava policiji, tu nastaje problem zbog neinformiranosti policije i njihovih homofobnih i transfobnih stavova. Imali smo slučaj u kojem je osoba prijavila nasilje, a zatim je i od same policije doživjela homofobne komentare. Osoba je sama po sebi tada u vrlo ranjivom položaju i teško joj je uopće zatražiti pomoć, a kamo li reagirati kada čuje takvo nešto. U ovom slučaju, policijski službenici su bili vrlo neljubazni i počeli su se s osobom raspravljati radi li se tu uopće o zločinu iz mržnje i slično, imajući pri tom komentare poput „mržnja je teška riječ“ i slično. Ispred nas je još dug proces rada s policijom i pravosuđem.

Radite li na slučajevima diskriminacije na radnom mjestu? Koliko su oni česti i kako izgleda taj proces i suradnja s institucijama?

Iz mog iskustva, ljudi doživljavaju diskriminaciju na radnom mjestu, ali je najveći problem što to ne prijavljuju. Mislim da tu postoji i onaj dio problema gdje jedan dio LGBTIQ osoba već i očekuje diskriminaciju, navikli su na nju i misle da je prijava diskriminacije borba s vjetrenjačama. S druge strane, postoji i strah od otkaza, šikaniranja ako diskriminaciju prijave, a i pitanje je koliko su ljudi uopće out da bi to prijavili.

Prijaviti nešto donekle znači biti osnažen. Većinom su to ljudi koji su već osnaženi, koji su out i u sebi imaju nešto „aktivističkog“ i žele da počinitelji snose odgovornost, ali velik broj ljudi to ne prijavljuje zbog nepovjerenja u sudstvo, policiju.

To su sve sasvim realni razlozi. Širok je to problem i zahtjeva jedan dugoročan rad, kako sa samom zajednicom, tako i s institucijama. Jedan dio te odgovornosti je i na nama, udrugama, koje još uvijek trebamo pronalaziti načine kako da se približimo zajednici i pokažemo im da smo tu za podršku i pomoć. Najteža nam je suradnja s policijom, ne bih generalizirala, ima zaista profesionalnih policajaca/ki, ali općenito, to je sustav s kojim imamo najviše „problema“. Ipak, stvari se pomalo mijenjaju, važno je prijavljivati nasilje i diskriminaciju jer ćemo jedino tako moći ići naprijed kao društvo u kojem se oni ne toleriraju i gdje se adekvatno adresira svako nasilje.

 

Piše: Emina Hermann
Fotografije: Martina Šalov

Izvor: ravnopravnost.lgbt

 

Projekt ‘Radnopravnost svima!’ financiran je iz Programa za prava, jednakost i građanstvo Europske unije (2014-2020).

  

This project is funded by the European Union’s Rights, Equality and Citizenship Programme (2014-2020).
The content of this document represents the views of the author only and is his sole responsibility. The European Commission does not accept any responsibility for use that may be made of the information it contains.

Share

Copyright © 2010 LORI, All Rights Reserved