Rutinsko testiranje potencijalno bliskih osoba mnogima je od nas dobro poznata situacija. To može biti poznanik, poslovni kontakt ili kolega, susjed ili prijatelj iz djetinjstva kojeg sretneš nakon dugo vremena, a možda čak i osoba koju prvi put vidiš i naprosto si znatiželjna. Želiš znati što misli i osjeća o homoseksualnosti. Tek tako. Zadnji sam put to učinila prije mjesec dana: diskretno navela u poslovnoj hijerarhiji meni nadređenu osobu da se izjasni. Njegov odgovor (zar ste uopće sumnjali kojeg je spola šef?) je nevjerojatno precizno sadržavao bit ravnopravnosti LGBTIQ osoba. «Brrrr», stresao je ramenima i licem, «fuj, pederi, njih baš ne volim, ali», nasmijao se, «protiv lezbijki nemam ništa.» I značajno mi namignuo. Znate ono, lijepo je zamisliti dvije žene, vidjela sam mu u očima, to valjda pali hetero-muškarce. Krasno, pomislila sam, i odlučila ići do kraja: «Znači, sve to treba zgaziti, bolesnu čeljad?» «Neeeeeee,» održao mi je lekciju, «pa ne moramo ih voljeti da bi im dali jednaka prava. Meni se to ne sviđa, ali tko voli, nek' izvoli!»

Posve suprotno mojoj dubokoj unutarnjoj potrebi, sve se na svijetu mijenja. «Dobro jutro, Kolumbo», normalna je reakcija na ovu tvrdnju. Oduvijek sam preferirala fiksne stvari, točnije, one koje barem prividno daju dojam statičnosti. Stalnosti. Pouzdanosti. Brojevi i godine su upravo jedna takva apstraktna i relativno pouzdana skupina pojmova. A onda su me na početku 2001. i oni «izdali». Riječi «prošlo stoljeće» odjednom su dobile novo značenje. Pa svi znamo da je prošlo stoljeće 19. stoljeće! Kad tamo, eto već šestu godinu za redom pokušavam promijeniti ustaljenu naviku i naučiti da je iz današnje perspektive prošlo stoljeće zapravo 20. stoljeće. Dakle, negdje 80-tih godina PROŠLOG stoljeća (da, mislim na 20. stoljeće!) pjevao je tada među mladima vrlo popularni Boris Novković pjesme s tipičnim besmislenim stihovima romantičnih balada. Vjerojatno se mnogi sjećaju onog: «… bit će rata, kažu svi/a ja ću umrijeti od ljubavi…» itd. (Radi se o Tamari, naravno, za koju do danas ne znam da li je otišla s drugim ili je naprosto izgubljena. Mislim, samo se sjetite kako idu dalje riječi…).

Početkom ljeta ove godine vozila sam prema Pevecovom dućanu na Kukuljanovu cestom koja se diže od Bakra. Nešto iza prvog zavoja, odmah nakon semafora, krajičkom oka "snimila" sam veliki žuti reklamni pano s jednostavnim crnim slovima. "A-ha, Raiffeissen banka ima neku novu ponudu," pomislila sam, ali tekst je sadržavao drugačiju poruku … ne, to ne može biti!!! Vratila sam se istim putem da potvrdim viđeno; stvarno je pisalo: "… i homofobi su ljudi." U potpisu - QUEER Zagreb. Uauuu, koja dobra ideja! Jeste li vidjeli? Ili samo čuli, pročitali…? Detaljnije o samoj kampanji moglo se čitati na webu i u dnevnim novinama, objavljene su izjave programskog voditelja Z. Dobrovića na tu temu. Kaže, radi se o promjeni fokusa, umjesto dodvoravanja heteroseksualnoj većini, loptica je prebačena osobama koje doista predstavljaju problem u društvu. Zanimljivo, zar ne? Navikli smo braniti stajalište da su LGBTIQ osobe ljudi poput drugih u dostojanstvu, pravima i slobodama; navikli smo iznositi argumente, dokazivati… ili naprosto biti to što jesmo, družiti se s provjerenim osobama i izbjegavati frontalne sudare. Izjava «i homofobi su ljudi» ima specifičnu težinu: ona izolira određenu pojavu (homofobiju), označava ju negativnim predznakom, sadrži pretpostavku da se radi o manjini te proklamira razumijevanje i pomoć koju valja pružiti «nesretnicima», homofobima, u prevladavanju svojih zabludi. Ona nadalje zagovara humanost i nediskriminaciju. Odlično smišljeno, tako malo riječi, a tako puno toga rečeno.