Prije točno 10 godina bila sam na četveromjesečnoj stipendiji u Atlanti. Rodni grad CNN-a, Coca-Cole, Martin Luther Kinga,… ali i veliki LGBTIQ centar jugoistoka SAD-a. To sam uz veliko oduševljenje otkrila drugi dan po slijetanju. (Tko se još sjeća vremena kada nije postojao Internet i kada nismo u dva do tri klika mogli saznati sve o svemu što nas zanima!) Prvi put u životu vidjela sam potpuno gay&lesbian gradsku četvrt - veličine Zadra! Apsolutno sve: restorani, frizeri, dućani, liječnici, ljekarnici, podružnice banaka (!)…, sve u duginim zastavama, velika većina stanovnika i zaposlenika su «takvi», grad u gradu. Bila sam sigurna da sam se našla u raju na zemlji, jedina mi je misao bila kako ostati ovdje i nakon isteka vremenski bolno ograničene vize. Ubrzo sam nabasala i na kultni lezbijski disco-club tog područja. Prostor od oko 700m2 na dvije razine s vanjskim i unutarnjim barovima i podijima, nekoliko vrsta muzike. Ime mu je bilo «The Other Side». «Baš zgodno», pomislila sam, «mi i jesmo na drugoj strani… u odnosu na njih, ostale, 'normalne ljude' kako se vole zamišljati!» Podsmjehnula sam se i potvrdila u sebi onaj dobro poznati osjećaj različitosti, ali i zadovoljstva istim.

Kažu da smo u recesiji. Kažu naši da još nismo u recesiji. Ali da ćemo biti. Kažu da stegnemo remen. Kažu da će razmisliti da i sebi u Saboru smanje plaće. Ovi u Davosu su se dogovorili da se nisu dogovorili, ali da bi se trebalo dogovoriti. „Koji samodopadni kreteni!“, pomislili smo u sebi. Dalje, izgradili su veeeelike rukometne dvorane. I „iznad svih – Hrvatska!“ je druga na svijetu u tom nježnom i plemenitom sportu. Pa smo u komi, ali ipak sretni. Istovremeno, privatizirat će brodogradilišta. Vjerojatno pregovaraju o prodaji izvora pitke vode (ako već nisu). Ulazimo u NATO. Imamo problema s korupcijom. A i osuđenici nam ponekad imaju tendenciju bježanja u državu njihova drugog državljanstva. Svatko od nas je više desetak puta u svom životu izrekao „e, da ja odlučujem, to bi bilo sasvim drugačije!“ Ovako ili onako, ali drugačije. I nastavili smo dalje bezbrižno čavrljati u ugodnom okruženju. Ili se svađati s neistomišljenikom. U oba slučaja, uvjereni u svoje „bolje odluke“ kojima bismo sigurno stvari promijenili. Doveli u redi. Ispravili. Svijet učinili boljim.

Sjećate se karavane s kraja prošle kolumne? Ne mogu je se otarasiti, stalno mi je mislima. Ne privlači me Tunis, niti se spremam u Egipat. Zapravo, da budem preciznija, muči me ona najsporija deva. A i Einstein. Da, da, Albert, onaj, THE Einstein. Deva i on. ...