Uvodna
Ovdje je trebalo pisati nešto drugo. Druga verzija ove uvodne kolumne bila je drugačija od ove, treće, koju čitate. Igrala sam se neoprezno, daleka i sigurna, s potencijalno opasnim stvarima. Nesvjesna da ekran mog laptopa nije kraj lanca prenošenja ideja, da će to zaista netko čitati. Netko koga ne poznajem i netko tko ne poznaje mene. Neka stvarna, postojeća osoba. I da riječi nisu igra. Da su riječi opasne i važne. Kako kaže Branko Miljković, jedan divan i drag pjesnik »ubi me prejaka reč«. Riječi povrjeđuju i riječi miluju. Riječima se može povrijediti. Riječima je volim. I zato neka uvodna kolumna bude pitanje meni, a ne lgbtiq osobama kojima sam slično pitanje prvotno namijenila – kako se možeš zalagati za nešto što ne nudiš drugima?
O nasilju i svemu..
Druga kolumna i drugo mjesto i drugi kompjuter. Ovog puta Vinjerac umjesto Ljubljane i laptop jedne drage žene, majke moga prijatelja, umjesto cimeričinog kompa. Vrelo je usprkos debelim kamenim zidovima, hladi me ventilator. Osjećam se pomalo kolonijalno – kao oni pisci iz imperijalističkih zemalja, koji u Indiji/ Burmi/ Kongu/ Senegalu zaštićeni mrežom protiv komaraca i pripitomljenim domorocima, produciraju europsku književnost.
MESTO ŽENSK
Nedavno se u Ljubljani održao 13. po redu Festival suvremenih umjetnosti – Mesto žensk, što će reći Grad žena. Program Festivala postavljen je maksimalno široko, od mainstreama do alternative, od predavanja o cyberfeminizmu i hacktivizmu do tzv. kraljice sevdalinke Hanke Paldum. Jedini uvjet je, osim kvalitete i aktualnosti, da su umjetnice žene.Na konferenciji za tisak pred otvaranjem festivala postavilo se pitanje koliko je smisleno raditi isključivo «ženski» festival. Ali sve dok živimo u muškom društvu, a živimo, žene usprkos svojoj većini ostaju manjina. I koliko god se položaj žena poboljšao i dalje nije zadovoljavajući. I neće biti do potpune ravnopravnosti. Ako ikad.
MJEHUR OD SAPUNICE
Film Ha'bua, što će reći Bubble ili Mjehurić od sapunice, film je zanimljiv iz mnogih razloga. Počevši od sukoba male po(st)mo(od) sekusalne zajednice sa cijelim heteroseksualnim svemirom, sukoba klasnih, sukoba nacionalno - vjerskih, sukoba ideoloških… Spoiler odmah na početku: film ne završi sretno, usprkos humornom podtekstu i površinskoj ležernosti. Centralni par biva raznesen bombom bombaša samoubojice. Bombaš samoubojica je polovica para, mladi Palestinac Ašraf (Jusef – Joe – Suid), rastrgan zbog nemogućnosti ostvarenja ljubavi, ostvarenja života dostojnog ljudskog bića uopće i sestrine pogibije. Vraća se u Tel – Aviv, nalazi svog dečka Izraelca Noama (Ohad Knoller), koji ne zna ništa o prijetnjama kojima je Ašraf izložen kod kuće, kao ni o prisilnoj ženidbi sa kojom je suočen, i povlači osigurač eksplozivne naprave koju ima pod jaknom. Bljesak, pogledi zaljubljenih i katastrofa. Jedina relativna sreća rezervirana je za njihovu fag – hag prijateljicu Lulu (fantastična, kao lik i kao glumica, Daniela Wircer) koja nakon niza neandertalaca i kretena nalazi jednog dobrog i dragog dečka. Sreća je relativna pošto su joj dva prijatelja mrtva a treći, koji je u bolnici, neće više nikada moći hodati. Pa ipak uz njega je Golan, mačo militantni desničar i vojnik, gej, koji usprkos svojim notornim stavovima Yallija voli i u bolnicu mu donosi cvijeće. Roditelji u šoku. I to je neka vrsta sreće, možemo se nadati da će s njima dvojicom usprkos Yallijevom hendikepu biti sve u redu.