Nekad se na ovim prostorima slavio 8. mart. Ženama (drugaricama) kupovali su se crveni karanfili, u školama su se spominjale Klara Zetkin, Rosa Luxemburg i druge revolucionarke, a djeca su mamama izrađivala čestitke s visibabama i ljubičicama. Osmi mart – Majčin dan, stajalo je u bilježnicama školarki i školaraca; već se i tada nastojalo žene (i drugarice), utjelovljene u navedenim revolucionarkama (danas bismo rekli/e: aktivisticama) te američkim štrajkašicama s kojima je cijela priča zapravo i počela, svesti samo na reprodukciju.

Drugi put ove godine u gradu Rijeci zavijorila se zastava duginih boja: prvi put bila je izvješena na gradskoj vijećnici na Međunarodni dan borbe protiv homo/bi/transfobije 17. svibnja, a ovu srijedu (odnosno već u utorak navečer) riječko ju je kazalište izvjesilo uz čestitku za Dan nezavisnosti (sic!), uz natpis (potpis) Hrvatsko LGBT kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka.

Ne vjerujem u brak. Ne vjerujem da je potrebno ljubav potvrditi pred ljudima i državom (ili crkvom), u određenoj odjeći, stavljajući nekakve sjajne obruče na prste i svoj potpis u ogromnu knjižurinu. Ne vjerujem u ljubav kao ugovor. A trubljenje po ulicama i žderanje po restoranima ionako se može organizirati i bez te prethodne ceremonije. Ili i bez nekog posebnog razloga.