KROZ PROZOR

The secret of happiness is freedom, and the secret of freedom, courage. - Thucydides

----

Mnoštvo želja putovalo je srcima, glavama, mobitelima i općenito cyber spaceom kroz vrijeme Božića i ulaskom u Novu godinu. Većina je ljudi dala sve od sebe ne bi li bližnjima zaželjela najljepše moguće želje u godini koja stiže.

Primili smo želje o ostvarenju snova, dobrom zdravlju, sretnoj ljubavi, ispunjenom životu, uspjehu na poslu.
Da li nam je netko zaželio osiguranje prava? Ljudska prava, pa i životinjska prava su nešto što se uzima zdravo za gotovo prečesto te zbog toga čini se i više ih se krši. Prava jedne osobe, jednog živog bića su potpuna dok ne krše prava druge osobe, živog bića. Pitanje je samo kako to može itko tako postaviti budući znamo koliko smo međusobno različiti i kako su nekima granice jedva vidljive, a drugima pred nosom. Spremni su mnogi postavljati uvjete i osuđivati druge na osnovu vlastitog viđenja stvari i života. Olako se sudi, olako sebi uzimamo za pravo suditi. U zadnje mi se vrijeme čini da su svi ljudi naučeni općenito uzimati za sebe prava koja im odgovaraju, naravno ne i obaveze koje idu uz njih. A mi? Trebamo li mi tražiti zaštitu od nasilja, zabranu diskriminacije, pravo braka, djecu? Ili se i od nas, pri tome mislim na pripadnice/ike seksualnih i/ili rodnih manjina, očekuje da učinimo isto? Da uzmemo prava?

Možda je problem pokreta u tome što traži prava od zakonodavaca, vlade i javnosti umjesto da ih jednostavno uzme. Naime, osnovna ljudska prava nam pripadaju bez obzira na ikakve osobne karakteristike, zar ne?!

Smiješno je da su zakoni krenuli kao nešto što se odnosi na svih, a onda se s vremenom moralo specificirati da se odnosi i na ove i na one, npr. na žene, djecu, starije osobe, osobe druge boje kože, druge rase, na sve isto, bez obzira na religijsku pripadnost, uvjerenja i društveni status. Iz potrebe za ovakvim specifikacijama u samom Ustavu ne samo Republike Hrvatske, već i brojnih drugih zemalja, očito je da su ljudi negdje po putu zaboravili da su se tražila, umiralo se za i osiguravala ljudska prava svim ljudima u određenoj državi i u svijetu, gledano općenito.

Prava nisu nešto što možemo priznati sebi, kao pravo glasa, pravo na rad, pravo na dostojanstvo i slobodu, već su univerzalna pravila života svake osobe. Ako smijem ja reći što mislim nije li licemjerno reći kako drugi ne smiju? Da li licemjerje ne uključuje takve zabrane izražavanja misli kada se odnosi na mišljenja koja su protivna mojima, koja me vrijeđaju na osnovi neke moje osobine ili karakteristike? Mislim da je tu odgovor potvrdan, ili nam tako povijest, prava i život kažu.

Tu ulazi to da prava jedne osobe završavaju tamo gdje počinju prava druge osobe. Sada to već ima smisla. Ja nemam pravo vrijeđati nekoga na osnovu neke karakteristike te osobe, pogotovo ako su moja stajališta vođena predrasudama i stereotipima. Ako vrijeđam, kršim pravo te osobe na dostojanstvo, a ja bi dodala i pravo na slobodu. Jer, zašto bi moje mišljenje bilo jedino koje se računa, zašto bi drugi trebali živjeti po mojim pravilima.

Iz tog jednostavnog razloga, ne volim suditi ponašanje i akcije drugih. Tračanje mi nikada nije išlo. No, u zadnje je vrijeme problem što me svi oni koji to rade s nevjerojatnom lakoćom strahovito nerviraju. Najgora stvar je ograničiti nečiju slobodu, komentirati tuđi život, a bez ikakvog smisla, znanja i na kraju krajeva prava. Ja sam apsolutno za pravo na privatnost, što meni znači – okani me se! Ne tiče te se što radim i kako živim osim ako tebi pri tome ne štetim direktno. I mislim direktno!!! U stilu, možeš me oprati u vezi moje seksualne orijentacije ako si u vezi sa mnom.

Želim vam svima da vam se tijeku 2008. godine ostvare sva prava i da su osigurana u potpunosti. Ako ih ne osigura država, osigurajte si ih sami u svom malom kraljevstvu, sa svojom obitelji, prijateljima i poznanicima. Neka to bude naša mala revolucija – uzimanje sebi dozvole da živimo pravo na slobodu.

Sretna Vam 2008. godina!!!!! Neka vam se osiguraju sva prava.

Arina