Strah i nasilje

Napisao/la Super User. Posted in Obitelj bez predrasuda

NASILJE NAD LGBTIQ OSOBAMA

Nasilje nad LGBTIQ populacijom obuhvaća razne oblike homofobnog, bifobnog i transfobnog ponašanja koji imaju za cilj ili posljedicu poniziti i povrijediti integritet, zdravlje i sigurnost osobe koje su identificirane kao lezbijke, gej muškarci, biseksualne, transrodne, transeksualne, interspolne i queer osobe (uključujući i osobe koje su tako percipirane). Ono može biti počinjeno od pojedinca/ke, grupe te državnih institucija.

Nasilje uključuje različite oblike fizičkog, psihičkog, seksualnog, ekonomskog i drugog nasilja i ponekad se za njega koristi i termin „zločin iz mržnje“.
Zločin iz mržnje jest oblik kaznenog djela koji je počinjen iz mržnje prema osobi zbog njezine rase, boje kože, spola, seksualne orijentacije, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovine, rođenja, naobrazbe, društvenog položaja, dobi, zdravstvenog statusa ili drugih osobina. Može varirati od verbalnog zlostavljanja, zlostavljanja putem telefona, e-maila, uništavanja imovine, prijetnji fizičkim nasiljem, do napada i nanošenja fizičkih ozljeda, silovanja i ubojstva.
Specifičnost zločina iz mržnje jest u tome što ovo nasilje ima širi, društveni kontekst; kroz nasilje nad jednom osobom šalje se jasna poruka cijeloj grupi ili zajednici - ovo će dogoditi svima koji pripadaju ovoj grupi, te se želi dati do znanja da su ovi pojedinci/ke neprihvaćeni i nesigurni u društvu.

Gotovo da je svaka lezbijka, gej muškarac, biseksualna ili transrodna osoba doživjela neku vrstu nasilja. Pripadnice i pripadnici seksualnih manjina s nasiljem se ne susreću samo na ulici (od strane nepoznatih počinitelja), nego i u obitelji, u školi/na fakultetu, na radnom mjestu te je nasilje nad njima vrlo često učinjeno i od strane poznanika/ca. Kao žrtve nasilja (zločina počinjenih iz mržnje) osobe se rijetko obraćaju za pomoć obitelji, policiji ili npr. psiholozima, psihijatrima i sl., a najčešće se obraćaju svojim prijateljima/cama. Mnoge osobe ne prijave nasilje u strahu od daljnjeg osuđivanja i diskriminacije, kako među državnim tijelima tako i u svakodnevnom životu (strah od reakcija okoline, strah da više neće dobiti posao itd.) Općenito, manjinske skupine imaju to iskustvo da zločini počinjeni nad njima neće biti ozbiljno shvaćeni od strane policije te da će sama policija i državne institucije imati negativne i diskriminirajuće stavove. Također, kod pripadnika/ca seksualnih i rodnih manjina postoji i dodatni strah da će se otkriti njihova seksualna orijentacija i/ili rodni identitet što uzrokuje dodatne diskriminaciju u obitelji, među poznanicima, otpuštanje s radnog mjesta i sl. Tako se događa da mnoge žrtve nasilja među LGBT osobama zapravo same prolaze kroz traumu prouzrokovanu doživljenim nasiljem.
S druge strane, onaj manji broj osoba koje nisu doživjele nasilje zbog svoje seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta, suočavaju se neposredno s njim kroz iskustvo svojih prijatelja/ica ili poznanika/ca (gotovo da nema LGBTIQ osobe koja ne zna nekoga tko je doživio nasilje). Ove su osobe prisiljene živjeti u strahu da sami/e ne postanu žrtve nasilja.

Prema Istraživanju potreba LGBTQ osoba u Hrvatskoj koje je provela Lezbijska organizacija Rijeka „LORI“ 2006. godine (na 592 ispitanik/ca), gotovo svaka druga osoba je bila izložena nekoj vrsti nasilja (47,1%). Također, istraživanje provedeno 2005. god. od Lezbijske grupe „Kontra“  pokazuje da je svaka druga osoba doživjela nasilje (51,3%). U Srbiji ovi su postoci još veći, u istraživanju provedenom 2005. godine  na 71 ispitanika/ca (lezbijke i gej muškarci) utvrđeno je da je gotovo dvije trećine osoba (71,8%) bilo izloženo nasilju.

Prema statistikama FBI-a o zločinima počinjenim iz mržnje, oni koji su učinjeni zbog seksualne orijentacije druge osobe su treća po redu kategorija zločina počinjenih iz mržnje  koja čini 15.5% od svih prijavljenih zločina (u 2004. g.) odnosno 14.2% u 2005. g.

Ono što se događa samim pripadnicima/cama seksualnih i rodnih manjina je da su oni/e na neki način toliko navikli na ovakvu vrstu nasilja i zločina, da zapravo žive s mišlju da će im se takvo nasilje vjerojatno dogoditi (naročito ako ne skrivanju svoj seksualni i rodni identitet) te štoviše i prihvaćaju određenu razinu ovog nasilja. Međutim, zločin iz mržnje NE MOŽE se opravdati i nijedna osoba ne bi trebala biti žrtvom ovih napada na temelju onoga što ona jest ili kako je percipirana.

U studiji u SAD-u, 1998., koja je uključivala 484 studenata/ica , 18% muškaraca priznalo je da su počinili fizičko nasilje ili prijetnje fizičkim nasiljem prema osobi za koju su pretpostavljali da je lezbijka ili gej muškarac.

Drugo istraživanje, također u Americi, govori da je 40% lezbijki i gej muškaraca bilo žrtvama nasilja iz mržnje u svojoj odrasloj dobi, a da je nasilje počinjeno iz mržnje gotovo univerzalno iskustvo među mladim LGBT osobama koje ne skrivaju svoju seksualnost i rodni identitet. Nadalje, osim što je napadač često nepoznata osoba, mnoge LGBT osobe doživljavaju ovo nasilje upravo od članova/ica svojih obitelji.

Nasilje prema pripadnicima/cama seksualnih i rodnih manjina dovodi do mnogih teških posljedica, ostavljajući na osobi dugotrajne psihičke (ili fizičke) teškoće. Ono je bolno, zastrašujuće i dovodi do mnogih trauma u životu osobe. Osobe koje su doživjele ovo nasilje u većini slučajeva nose se s depresijom, anksioznošću, strahovima, stresom i osjećajem ljutnje ili bijesa.  Bez obzira da li su osobe prijavile nasilje ili ne, vrlo je važno da ovo iskustvo podijele s osobama u koje imaju povjerenja i koje će im pružiti podršku, s bliskim osobama iz obitelji, s prijateljima/cama i sl. Kao i kod svih osoba koje boluju od PTSP-a (posttraumatski stresni poremećaj), poznato je da će proces izlječenja ići lakše ako ne prođe puno vremena od samog incidenta (čina nasilja) do kad osoba počne primati adekvatnu podršku i pomoć.
Američko psihološko društvo utvrdilo je i da nekim žrtvama zločina počinjenih iz mržnje treba do gotovo 5 godina da počnu nadilaziti teškoće povezane s doživljenim nasiljem, u usporedbi s drugim žrtvama nasilja koje se s ovim suočavaju u razdoblju do 2 godine.

Seksualno nasilje može se odgoditi svima bez obzira na dob, spol, rasu, ekonomski status itd. Međutim, seksualno nasilje često je sredstvo napada protiv lezbijki, gej muškaraca, biseksualnih, transrodnih, transeksualnih i Interseksualnih osoba. Ovome je uzrok to što se neku LGBT osobu napada na temelju percipiranog rodnog identiteta i/ili seksualne orijentacije sa željom da se napadne seksualnost na najdirektniji način. Kako je seksualno nasilje uvelike pitanje moći, žene i transrodne osobe najčešće su žrtve ovog nasilja (često uz argument da ih se učini heteroseksualnim ili da ih se vrati na „pripadajuće mjesto“ kad je u pitanju rodni identitet).

Fenomen nasilja je u društvu osuđivan i karakteriziran kao izuzetno negativna i opasna pojava koju treba najstrože kazniti te brzo i učinkovito djelovati na njegovu suzbijanju. Nažalost, ovaj princip uglavnom ne vrijedi kada su žrtve pripadnici/ce stigmatiziranih grupa i zajednica. Te grupe i zajednice zbog društvenih predrasuda trpe razne oblike diskriminacije i nasilja koje društvo ne prepoznaje kao nasilje i nepravdu, pa zbog toga izostaje osuda počinitelja, a javnost nije zainteresirana i nema volju stati na kraj  takvim ponašanjima. Među pripadnicima/icama seksualnih i rodnih manjina, prisutnost nasilja koje je usmjereno na njih u društvu, uzrokuje da su oni primorani ograničavati slobodu svog življenja na način da se moraju skrivati i potiskivati svoje izražavanje te nemaju mogućnost prirodnog građenja svog identiteta.

Transeksualnim i transrodnim osobama se redovito uskraćuje mogućnost zapošljavanja, otpuštane su s posla, izbacivane iz kuće, uskraćuje im se mogućnost stanovanja, medicinske i društvene usluge, ismijavane su, napadane, pretučene pa i ubijane. Iz nijednog drugog razloga, nego zbog načina kako se odijevaju, govore, odnosno zato što se ponašaju na način koji ne odgovara društvenim očekivanjima kako se žene ili muškarci “trebaju” ponašati. U prosjeku je jedna osoba ubijena na mjesec. Istraživanja pokazuju da je nad 60% transrodnih/transeksualnih osoba učinjen zločin iz mržnje. 53% transrodnih/transeksualih osoba koje su sudjelovale u istraživanju pokušalo je samoubojstvo zbog dugotrajnog trpljenja diskriminacije, zlostavljanja i nasilja.


Psihološko nasilje podrazumijeva izrugivanje, ismijavanje, prigovore, prijetnje, izolaciju, prijezir, maltretiranje i javni napad. Ovo se obično doživljava kao štetno za vlastiti identitet i dobrobit. Psihološko nasilje odnosi se na:
-    povrjeđivanje ili nanošenje štete osjećaju identiteta osobe i radnje koje uzrokuju da je osoba izložena emocionalnim, kognitivnim i psihičkim teškoćama
-    uključuje verbalno nasilje (vikanje, zastrašivanje, nazivanje pogrdnim imenima i dr.)
-    kontinuirano postavljanje nerazumnih očekivanja
-    korištenje prijetnji, ucjena, izolacije kako bi se dominiralo nad drugom osobom
-    praćenje i uznemiravanje (uključuje i ono prema bliskim osobama osobe)

Fizičko nasilje odnosi se na:
- korištenje fizičke sile na način koji nanosi ozljede, odnosno fizički povrjeđuje drugu osobu (guranje, odguravanje, povlačenje za kosu, udaranje, premlaćivanje, udaranje nogama, paljenje, ugrizi, davljenje, ubodi, genitalno osakaćivanje, mućenje, napad oružjem, ubojstvo)
- uporabu sile koja je opasna ili štetna po osobu
- ograničavanje ili onemogućavanje kretanja osobe

Seksualno nasilje je:
-svaka seksualna aktivnost bez pristanka što uključuje: seksualno zadirkivanje i šale, uvredljive telefonske pozive, neželjene seksualne prijedloge, prisilu na sudjelovanje ili gledanje pornografije, neželjeno diranje, prisilan seks, silovanje, incest, bolni ili ponižavajući seksualni čin, nasilnu trudnoću, trgovanje ženama i eksploataciju u industriji seksa.
-svaka vrsta seksualnog napada, uznemiravanja i/ili iskorištavanja
- svaka vrsta kontrole ili ograničavanja seksualnosti osobe ili njezinih reproduktivnih izbora

Ekonomsko nasilje označava nejednaka kontrola nad pristupom zajedničkim resursima, na primjer: uskraćivanje/kontroliranje pristupa novcu, sprječavanje pristupa zaposlenju ili obrazovanju, uskraćivanje prava na vlasništvo, krađa ili prijevara, manipuliranje ili iskorištavanje kako bi se dobila financijska dobit.




NASILJE I DISKRIMINACIJA U OBITELJI

Obitelj je primarna zajednica svake osobe, odnosi unutar obitelji presudni su za formiranje i psihosocijalno funkcioniranje osobe. Za lezbijke, gej muškarce, biseksualne, transrodne i transeksualne osobe, jedna od najtežih i najvažnijih odluka je ona da se prestanu skrivati i  otvoreno razgovaraju o svojoj seksualnoj orijentaciji i/ili rodnom identitetu, naročito s članovima obitelji. Identificirati se kao gej muškarac, lezbijka, biseksualna ili transrodna osoba je težak proces i predstavlja rizik preuzimanja dodatne diskriminacije i osude. Međutim, iz potrebe da se ne živi u strahu, laganju i skrivanju, za većinu LGBT osoba, ovaj čin se gotovo postavlja kao nužnost. Nijednoj osobi se ne bi trebalo uskraćivati pravo na istinit život i afirmaciju identiteta te ostvarivanje njezinih ljudskih prava.
Iako mnoge LGBT osobe prvo razgovaraju s prijateljima ili osobama od kojih osjećaju podršku, s ovime ne prestaje potreba za prihvaćanjem njihovog identiteta od strane članova/ica obitelji, naročito roditelja.

Neinformiranost, nerazumijevanje, predrasude i homo/bi/transfobija unutar obitelji uzrokuju da su lezbijke, gej muškarci, biseksualne, transrodne i transeksualne osobe primorane na skrivanje svojeg identiteta u obitelji i život u konstantnom strahu i laži. Nemogućnost slobodnog i iskrenog izražavanja identiteta unutar obitelji dovodi do brojnih poteškoća za pojedinca/ku. Ovo ne dovodi samo do disfunkcionalnih odnosa i komunikacije unutar obitelji, već vodi i nemogućnosti ostvarivanja kvalitetnih veza i odnosa u svim segmentima života, te drugim psiho-emotivnim teškoćama. U netolerantnom društvu kakvo je hrvatsko, ovaj se problem ignorira, ne prepoznaje i ne adresira, što dodatno podržava stigmatizaciju i nevidljivost ove populacije.

Mlade lezbijke, gej muškarci, biseksualne i transrodne osobe prolaze jednak stres i tjeskobu koju prolaze sve mlade osobe kao dio odrastanja. Bitna je razlika da u isto vrijeme LGBTIQ osobe moraju prihvatiti i nositi se s identitetom zbog kojeg će biti stigmatizirane i to obično bez potpore roditelja koji često upravo sami postaju „neprijatelji“. Ove osobe ne nailaze na prihvaćenost u obitelji, često su odbačene, osuđivane, te su žrtve različitih oblika nasilja. Upravo tamo gdje je osobi najvažnija podrška, ova populacija se suočava s dodatnim etiketiranjem i diskriminacijom. Mnogim mladima uskraćena je podrška, ograničava im se kretanje, kažnjava, emocionalno i fizički zlostavlja i napada, te u krajnjim slučajevima, izbacuje iz kuće zbog njihove seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta. Istraživanja u zapadnim zemljama pokazuju da zbog prisile članova/ica obitelji da napuste svoj dom zbog svoje seksualne orijentacije, određen broj mladih istospolne orijentacije završava u uličnoj prostituciji i kriminalu, žrtva je fizičkog nasilje, pretučeni su i silovani 

Pripadnici/ce seksualnih i rodnih manjina su nerijetko meta emocionalnog i fizičkog nasilja unutar njihovih obitelji i zajednica zbog njihove stvarne ili percipirane seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta. Lezbijke, gej muškarci, biseksualne, transrodne i transeksualne osobe često doživljavaju zlostavljanje unutar obiteljskog života. Brojni slučajevi dokumentiraju emocionalno nasilje i napade od strane članova obitelji s namjerom da ih se kazni ili «ispravi» njihov seksualni/rodni identitet što može imati zastrašujuće posljedice. Jedna četvrtina roditelja lezbijki i gej muškaraca djecu razbaštini, odbaci ili izbaci na ulicu .
Istraživanja u Hrvatskoj pokazuju slične rezultate: istraživanje Lezbijske organizacija Rijeka LORI (2006.) i istraživanje udruge Kontra iz Zagreba (2005.) u ispitivanju tko je počinitelj nasilja daju iste rezultate: nakon nepoznate osobe, na drugom mjestu su roditelji, odnosno obitelj.

Nadalje, suicid je kod LGBT adolescenata 4x češći . Neki adolescenti su prisiljeni napustiti kuću nakon što otkriju roditeljima svoju homoseksualnost, a ponekad se odnosi zauvijek prekinu i nikada ne oporave.

Najčešći razlozi zašto LGBT osobe ne traže podršku unutar obitelji su strah od odbacivanja, mogućeg nasilja nad njima, nasilnog izoliranja od prijatelja, izbacivanja iz doma te financijska ovisnost o roditeljima/obitelji. Sami članovi obitelji/roditelji ne posjeduju relevantne informacije kako da se nose s činjenicom homoseksualnosti ili transrodnosti/transeksualnosti njihovog djeteta ili člana/ice obitelji. U velikom broju slučajeva, roditelji imaju pomiješane osjećaje, skloni su kritiziranju, misle da se radi samo o fazi koja će proći, kažnjavaju kako bi osobu „preodgojili“, krive društvo u kojem se osoba kreće, misle da se radi o izboru osobe i pokušavaju promijeniti taj izbor, strahuju da će ih njihov identitet spriječiti da budu sretni u životu. Također, mnogi roditelji/članovi-ce obitelji nastoje zadržati ovu „tajnu“ unutar obitelji. Roditelji/obitelji nemaju podršku okoline (društva) i strahuju od svog coming outa drugima. Većina roditelja prolazi sama kroz ovaj proces (od prvog šoka, preko krivnje, do početka prihvaćanja).

Iz iskustva udruga na području Hrvatske i individualnih kontakata, vrlo često roditelji žele LGBT osobe «izliječiti» (npr. učiniti da njihovo dijete bude heteroseksualne orijentacije), te ih upućuju k psiholozima/ginjama ili psihijatrima/icama. Američko udruženje psihijatara 1973. godine izbacilo je homoseksualnost s liste poremećaja, isto je učinilo i Hrvatsko psihijatrijsko društvo (2000.). No, još uvijek su prisutni i česti slučajevi pokušaja izlječenja osoba koje nisu heteroseksualne orijentacije. Takvim stavovima pogoduju i psihijatri koji u medijskim istupima javno zagovaraju mogućnosti liječenja homoseksualnih osoba .
Svaka osoba, bez obzira na svoju seksualnu orijentaciju i/ili rodni identitet mora imati pravo na dom, roditeljsku podršku, slobodu izražavanja i kretanja. Nemogućnost ili odsutnost zaštite svog djeteta u izloženosti nasilju zbog svoje seksualnog i/ili rodnog identiteta je vjerojatno najokrutniji oblik diskriminacije i zloupotrebe njihovih prava.
Roditelji se trebaju osjećati ugodno kada se radi o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu svoje djece. Oni se trebaju uhvatiti u koštac s izravnim homofobnim maltretiranjem koje će njihova djeca iskusiti i razviti načina na koje mogu podržavati svoju djecu kroz to. LGBTQ osobe bi trebale imati mogućnost razgovarati s roditeljima koji su sposobni razumjeti kroz što im djeca prolaze; trebaju biti otvoreni i prihvatiti svoju djecu kao ono što jesu. Ovaj je proces težak i za roditelje koji su homo/bi/transfobični ili otvoreni, čak i najpažljiviji roditelji će se morati nositi s činjenicom da im je dijete homoseksualne orijentacije; oni bi trebali biti informirani o web stranicama i mjestima gdje će naći podršku.

Dodatni problem nasilja u obitelji je što ono često ostaje skriveno, u ovom slučaju dodatno iz straha žrtve nasilja da će se otkriti njen identitet kao homo/biseksualne ili transrodne osobe.

Irina, lezbijka iz Rusije, zatražila je azil u SAD na osnovi činjenice da je bila mučena i zlostavljana od nekolicine ljudi, uključujući članove svoje obitelji. Irina opisuje kako su je sestre prisiljavale da se odrekne majčinstva nad svojim sinom i potraži psihijatrijsku pomoć kako bi „izliječila“ svoju homoseksualnost. Potom su Irinini roditelji unajmili dvoje detektiva koji će nadgledati njezin privatni život. Ovi su kasnije oteli Irinu i silovali je kako „bi je naučili lekciji“ i „preorijentirali“ njen seksualni identitet.

U Zimbabwe-u, tinejdžerica je kontinuirano silovana od strane starijeg muškarca unajmljenog od njenih roditelja kako bi „ispravio“ njen lezbijski identitet. „Zatvorili su me u sobu i dovodili su ga svaki dan da me siluje dok ne ostanem trudna i budem prisiljena udati se za njega. Činili su to dok nisam ostala trudna...“

---------------

[1] Pikić, A. i Jugović, I. Nasilje nad lezbijkama, gejevima i biseksualnim osobama u Hrvatskoj, Zagreb, 2006.

[2] Labris - grupa za lezbejska ljudska prava iz Beograda u saradnji sa Centrom za promociju i unapređenje LGBT ljudskih prava i Queer kulture Lambda iz Niša i Novosadskom Lezbejskom Organizacijom - NLO iz Novog Sada, proveli su 2005. godine istraživanje Diskriminacija i nasilje nad LGBT populacijom u Srbiji

[3] Prva kategorija po broju nasilja počinjenih iz mržnje su zločini na osnovu rase, a druga kategorija su oni na osnovu religije.

[4] www.fbi.gov

[5] Dr. Karen Franklin , Psychosocial Motivations of Hate Crimes Perpetrators: Implications for Educational Intervention, 1998, SAD www.apa.org, http://eric.ed.gov,

[6] Osobe mogu osjećati i simptome koje smatraju nepovezanim s proživljenim nasiljem ili napadom, kao npr. glavobolje, bolove u trbuhu, nesanicu, gubitak teka, nervozu, poteškoće sa seksualnosšću i sl. (www.apa.org)

[7] Transitions. Volume 14, No. 4. June 2002.

[8]Izvor: www.bidstrup.com

[9] Lezbijska organizacija Rijeka „LORI“ (2006.); Procjena potreba LGBTQ zajednice u Hrvatskoj, Lezbijska udruga Kontra, Pikić, A. i Jugović, I.; Nasilje nad lezbijkama, gejevima i biseksualnim osobama u Hrvatskoj, Zagreb, 2006.

[10] Srđan Stakić, LGBTIQ pitanja u  multikulturološkojperspektivi, Opatija, 18. lipanj 2005.

[11]  Seksualnadezorijentacija, V. Gruden, SlobodnaDalmacija, 28.1.2005., Nisamjausukobushomoseksualcimanegoonisamnom, V. Gruden, Vjesnik, 27.1.2005. Homoseksualnost kao svojevrstan poremećaj, Dr. DarkoLabura, Zadarskiregional, 17.01.2004.

[12] www.amnestyusa.org

 

Lori

Lezbijska organizacija Rijeka "LORI" osnovana je 19. listopada 2000.g.
Cilj udruge je informiranje i ...

više o lori

Volontiranje

Organizacija koja cijeni svoje volontere i volonteri koji cijene sebe i svoj rad su ključni element uspješnog partnerstva.

priključi se

Podržite nas

Podrška, informacije, savjetovanje.

Podržite LORI

Kontakt

Janeza Trdine 7/IV, 51000  Rijeka
+385 (51) 212-186
loricure@yahoo.com

Copyright © 2010 LORI, All Rights Reserved