Druga kolumna i drugo mjesto i drugi kompjuter. Ovog puta Vinjerac umjesto Ljubljane i laptop jedne drage žene, majke moga prijatelja, umjesto cimeričinog kompa. Vrelo je usprkos debelim kamenim zidovima, hladi me ventilator. Osjećam se pomalo kolonijalno – kao oni pisci iz imperijalističkih zemalja, koji u Indiji/ Burmi/ Kongu/ Senegalu zaštićeni mrežom protiv komaraca i pripitomljenim domorocima, produciraju europsku književnost.

Nedavno se u Ljubljani održao 13. po redu Festival suvremenih umjetnosti – Mesto žensk, što će reći Grad žena. Program Festivala postavljen je maksimalno široko, od mainstreama do alternative, od predavanja o cyberfeminizmu i hacktivizmu do tzv. kraljice sevdalinke Hanke Paldum. Jedini uvjet je, osim kvalitete i aktualnosti, da su umjetnice žene.

Na konferenciji za tisak pred otvaranjem festivala postavilo se pitanje koliko je smisleno raditi isključivo «ženski» festival. Ali sve dok živimo u muškom društvu, a živimo, žene usprkos svojoj većini ostaju manjina. I koliko god se položaj žena poboljšao i dalje nije zadovoljavajući. I neće biti do potpune ravnopravnosti. Ako ikad.

Film Ha'bua, što će reći Bubble ili Mjehurić od sapunice, film je zanimljiv iz mnogih razloga. Počevši od sukoba male po(st)mo(od) sekusalne zajednice sa cijelim heteroseksualnim svemirom, sukoba klasnih, sukoba nacionalno - vjerskih, sukoba ideoloških… Spoiler odmah na početku: film ne završi sretno, usprkos humornom podtekstu i površinskoj ležernosti. Centralni par biva raznesen bombom bombaša samoubojice. Bombaš samoubojica je polovica para, mladi Palestinac Ašraf (Jusef – Joe – Suid), rastrgan zbog nemogućnosti ostvarenja ljubavi, ostvarenja života dostojnog ljudskog bića uopće i sestrine pogibije. Vraća se u Tel – Aviv, nalazi svog dečka Izraelca Noama (Ohad Knoller), koji ne zna ništa o prijetnjama kojima je Ašraf izložen kod kuće, kao ni o prisilnoj ženidbi sa kojom je suočen, i povlači osigurač eksplozivne naprave koju ima pod jaknom. Bljesak, pogledi zaljubljenih i katastrofa. Jedina relativna sreća rezervirana je za njihovu fag – hag prijateljicu Lulu (fantastična, kao lik i kao glumica, Daniela Wircer) koja nakon niza neandertalaca i kretena nalazi jednog dobrog i dragog dečka. Sreća je relativna pošto su joj dva prijatelja mrtva a treći, koji je u bolnici, neće više nikada moći hodati. Pa ipak uz njega je Golan, mačo militantni desničar i vojnik, gej, koji usprkos svojim notornim stavovima Yallija voli i u bolnicu mu donosi cvijeće. Roditelji u šoku. I to je neka vrsta sreće, možemo se nadati da će s njima dvojicom usprkos Yallijevom hendikepu biti sve u redu.

U neuobičajenoj gužvi sam u zadnje vrijeme i ispričavam vam se zbog neorganiziranosti, lijenosti i nedostatka vremena (ali ne i želje) za pisanje kolumne. Ovo je tema koja kao ideja postoji već dugo. Sjećam se da sam je obećala stojeći za šankom u Lori na nekom tulumu ili druženju. A to je bilo davno. Tema je u mojoj glavi uskrsnula neki dan kad ju je spomenula prijateljica a ja se sjetila da to nisam zapravo nikad napisala.

Da ne dužim s uvodom – to je drag show. Ne znam znaju li gospođe udovice za taj koncept i jesu li se upustile u emisiju s mišlju o tome da je to drag. Ne znam je li potrebno biti svjestan da radiš drag show da bi to što radiš bilo drag show? Hoću reći, je li bitna svjesnost, osvještenost i namjera?

U kratkom razgovoru s prijateljicom koja ih je spomenula postavilo se to pitanje. Da li je svaki cross dressing drag (i da li je svako preoblačenje cross dressing?) ili je bit upravo u namjeri. Da li moraš znati što je drag queen da bi bio drag queen? Da li su cross dressirane maškare koje defiliraju Korzom i bezbrojnim boćarskim i vatrogasnim domovima tzv. riječkog prstena drag? Pitanja se ponavljaju, mislim da ste shvatili bit i mislim da sam iscrpila svoju sposobnost da govorim jedno i isto na različite načine. Prijeđimo na pokušaj traženja odgovora.