Homofobija, bifobija i transfobija

NAPOMENA: tekst je nastao u okviru kampanje Obitelj bez predrasuda 2007. godine, te je dio podataka koji je u to vrijeme bio aktualan sada zastario, a neka se terminologija promijenila. Svejedno, teme obrađene u ovom tekstu su i u današnje vrijeme još uvijek i te kako važne i aktualne, pogotovo za mlade LGBTIQ osobe, te vas potičemo da ga pročitate.

 

Predrasude i neprijateljstvo prema osobama drukčije seksualne orijentacije od heteroseksualne i prema osobama koje svoj osjećaj roda izražavaju na način koji je različit od onog koje im društvo određuje na osnovu njihovog spola uvijek su postojali. Kao i sva druga ponašanja bazirana na predrasudama i stereotipima, kao npr. rasizam, seksizam i dr., homofobija, bifobija i transfobija povezane su s nemogućnošću osobe, odnosno društva da prihvati različitost. Upravo se ono što je različito percipira kao prijetnja, kako drugim pojedinkama/cima, tako i za društvo općenito. Ovakvo poimanje nanosi nepravdu brojnim osobama, diskriminira ih i lišava njihovih ljudskih prava te dovodi do nasilja nad tim osobama. 

Homofobija, bifobija i transfobija odražavaju se i manifestiraju kroz:

Homofobija/bifobija je iracionalan strah, mržnja, predrasude ili diskriminacija prema osobama homoseksualne i biseksualne orijentacije, uključujući i osobe koje su tako percipirane. Jedna od osnovnih postavki homo/bifobije je da je homo/biseksualnost inferiorna, „nenormalna“ i marginalna.

Iako se termin homofobija (od grč. homós koja znači isti, jednako i phóbos koja znači strah) pojavljuje 1960-tih, sam pojam uvodi Weinberg (1972.) kako bi opisao pojavu kod heteroseksualnih osoba koje se „užasavaju biti u blizini homoseksualnih osoba“. Autor termina homofobija još dodaje da je to iracionalni strah koji uzrokuje ponašanje koje je usmjereno na uništavanje izvora straha (homo/biseksualne osobe) i sve što je s tim izvorom straha povezano. Postoji razmišljanje da ovaj termin nije u potpunosti prikladan jer stavovi prema homoseksualnosti mogu biti i u drugim, ne nužno obrambenim funkcijama. Tako predrasude prema homoseksualnim osobama mogu biti sredstvo za izražavanje kulturnih i religijskih vrijednosti, pa se iz svih tih razloga pojavljuje i termin homonegativizam (Hudson & Ricketts, 1980.) za kojeg neki smatraju da je puno prikladniji i primjenjiviji od termina homofobije.

Mitovi i pogrešni stavovi o lezbijkama, gej muškarcima, biseksualnim i transrodnim osobama se nastavljaju prenositi u društvu usprkos dostupnosti točnih informacija. Seksualnu edukaciju i edukaciju o seksualnim pravima, ali i ljudskim pravima općenito gotovo je nemoguće dobiti nepristrano. Ljudi nastavljaju vjerovati u stereotipe koje su naučili u djetinjstvu te ih u svakodnevnom životu i dalje reproduciraju. Štoviše, neke vjerske i konzervativne organizacije promoviraju neistine o ljudskoj seksualnosti i pripadnicima/cama seksualnih i rodnim manjinama. Homo/bi/transfobični stavovi odražavaju se u osjećajima ili uvjerenjima da su lezbijke, gej muškarci, biseksualne i transrodne osobe bolesne, poremećene ili „nenormalne“. Ovo je povezano i s vjerovanjem u superiornost jednog oblika ljubavi i seksualnosti koji zbog toga treba dominirati (oblik koji jedino uključuje heteroseksualne odnose). Na individualnom planu, ona onemogućava pojedincu/ki da cijeni i poštuje postojanje raznolikosti i svaku osobu zbog njezine jedinstvenosti. Nadalje, homofobiju okoline osjećaju i heteroseksualne osobe, kada ih ova percipira i stigmatizira kao homoseksualne.
Zbog toga što smo svi produkt društva u kojem živimo, možemo reći da svi mi jesmo homofobični, bifobični i transfobični, bez obzira na naše obrazovanje, na rodni/spolni identitet, seksualnu orijentaciju, način na koji smo odgajani, životna iskustva ili stupanj tolerancije. Ostaje samo pitanje kada će neka osoba, u svom vlastitom životu, poduzeti korake ka njenom smanjenju, odnosno ukidanju. 

Dokazi o proširenosti homofobičnih, bifobičnih i transfobičnih stavova u našem društvu, mnogobrojni su. Svakodnevno smo izloženi informacijama o napadima na homo/biseksualne ili transrodne osobe, a gotovo da i nema homo/biseksualne ili transrodne osobe koja nije pretrpjela barem jedan od oblika nasilja (verbalno, fizičko, emocionalno i dr.). Ove osobe često doživljavaju ismijavanje, uvrede, prijetnje, izbacivanje iz doma i fizičke napade koji nerijetko imaju za cilj čak i ubojstvo.

Direktno nasilje nije jedini put kroz koji se manifestira homo/bi/transfobija. Društvena i pravna neravnopravnost također je jedan od putova kojima se manifestira negativan stav društva, te se na taj način podržava duboko ukorijenjena homo/bi/transfobija. S druge strane, patrijarhalni sistem i heteroseksizam njeguju i promiču ovo ponašanje, počevši od osobnog plana pa sve do institucionalnog.

Heteroseksizam je ideološki sustav koji negira, omalovažava i stigmatizira svaki neheteroseksualni oblik ponašanja, identiteta, odnosa ili zajednice. To je krivo vjerovanje da je samo heteroseksualnost prihvatljiva i ispravna, a u pozadini ovog je uvjerenje da većina određuje i propisuje norme.

Heteroseksizam se bazira na uvjerenju da svijet treba biti te da jest heteroseksualan, heteroseksualnost je norma, a sistematski iskaz takvog modela putem institucija stvara povoljno okruženje za homofobiju. Na taj način heteroseksizam i homonegativizam iznuđuju prisilnu heteroseksualnost i patrijarhalni sustav vrijednosti u kojem su lezbijke, gej muškarci, biseksualne osobe i transrodne osobe stigmatizirane, učestalo fizički i psihički napadane, te ih se kroz sistem pokušava što je više moguće marginalizirati i diskreditirati. 

Transfobija – proističe iz neprihvaćanja i negiranja prava pojedinke/ca na osobnu koncepciju rodnog/spolnog identiteta i izražavanja. To je strah, mržnja, gađenje i diskriminirajući odnos prema osobama čije stvarno ili percipirano rodno izražavanje nije u skladu s njezinim biološkim spolom. Odnosi se i na predrasude i diskriminirajući odnos prema osobama koje narušavaju i prekoračuju uske društvene spolne/rodne uloge, pravila i stereotipe.

Kako bi se razumjela transfobija potrebno je prvo razumjeti što je rod i što znači transrodnost. Iako mnogi ljudi pogrešno vežu rod i spol, rod se ne smije poistovjećivati sa spolom. Rod je iznad svega društvena konstrukcija; od pojedinaca/ki se očekuje da se ponašaju i izražavaju u skladu s društveno propisanim rodnim ulogama koje su im dodijeljene na temelju njihovog spola. Rodne uloge društveno su formirane; jasno nam se daje do znanja koja je uloga žene, odnosno muškarca te kako se oni trebaju ponašati, počevši od emocionalnih karakteristika pa do fizičkog izgleda, oblačenja, načina ponašanja i sl. Svi smo se susreli s izjavama kao što su: „to dječaci ne rade“, „ove igračke nisu za djevojčicu“, „to je ženski posao“, „nemoj hodati tako, hodaš kao muško“ itd. Ove norme duboko su ukorijenjene u nama, a svako je njihovo prekoračivanje neprihvaćeno i zabranjivano.

Transrodnost označava nadilaženje društveno i kulturno konstruiranih normi i rodnih uloga. Transrodne osobe izlaze iz okvira uskih rodnih uloga, odbijaju (trenutne) obrasce nametnute od društva (koje vrši strogu podjelu na muško i žensko), te se žele izražavati u skladu sa svojim unutarnjim osjećajem roda. U ovom smislu, rod je i individualna konstrukcija; svaka osoba ima pravo da se izražava u skladu sa svojim osjećajem sebe.

Rodofobija – Diskriminacija na osnovi roda (rodnih uloga, izražavanja i normi) koja proističe iz neprihvaćanja i negiranja prava pojedinki/ca na osobnu koncepciju rodnog identiteta i izražavanja.

Rod ima vrlo važnu ulogu u socijalnim kontaktima i društvenom razumijevanju uopće. ”Muško” ili ”žensko”? je prvo pitanje koje se postavlja nakon rođenja djeteta. Prvo što primijetimo na nekoj osobi kad je upoznamo je njezin rod. Čak i kad gledamo ljude koji hodaju ulicom mi im automatski pripisujemo kojeg su roda, bez obzira što ih ne poznamo. Ovo automatsko dodjeljivanje roda činimo na osnovu nekih informacija koje dobivamo glede njihovog fizičkog izgleda, ponašanja, odjeće, glasa i dr., pritom percipirajući kojeg je zapravo spola ta osoba. Ove informacije naše su vlastite predodžbe koje uopće ne moraju biti istinite. Rodno izražavanje nije uvjetovano spolom, a također, fluidno je i promjenjivo ovisno o određenom društvu, kulturi, povijesti i sl. Svaka osoba mora imati mogućnost na vlastito izražavanje u skladu sa svojim osjećajem. Međutim, kad se susrećemo s osobama čije rodno izražavanje nije u skladu s njenim spolom, naša reakcija je uglavnom negativna i diskriminirajuća: često ćemo tu osobu kategorizirati kao „muškobanjastu“ ženu ili „feminiziranog“ muškarca, kao čudaka ili čudakinju, kao nenormalnu i/ili poremećenu. U pozadini naše ovakve reakcije stoji vjerovanje da postoje samo dva roda (muški i ženski) i da je identitet svake osobe biološki baziran. Ipak, naš rod jest odvojiv od našeg spola i naše rodno izražavanje ne mora biti na liniji našeg biološkog spola. Ovaj široki spektar proteže se od jednostavne slobode da oblačimo odjeću koju želimo (žene koje su počele prve oblačiti hlače bile su odbacivane i gledane s prijezirom!), preko našeg fizičkog izgleda, mogućnosti da radimo posao koji želimo, pa do želje da svoj biološki spol prilagodimo svom osjećaju roda (transrodne osobe).
Dodatno, transrodne osobe su često žrtve diskriminacije i od strane lezbijki, gej muškaraca i biseksualnih osoba, koje ih odbacuju izvan svoje zajednice, gledajući ih kao zasebnu grupu koja njima ne pripada. 

Osobe homo/biseksualne orijentacije i transrodne osobe svojim načinom života ugrožavaju postavke seksizma. Transrodnost  prijeti osnovnim premisama seksizma. Tako se npr. lezbijke vide kao osobe kojima „nije potreban“ muškarac. One ne „igraju po pravilima“, prelaze nevidljivu, ali jasnu granicu, na mnoge načine nije ovisna o muškarcu a na kraju, izvan je kontrole muškaraca. S druge strane, gej muškarci odbacuju heteroseksualnost, te time sasvim odbacuju svoju ulogu/privilegiju da dominiraju nad ženama. Ovo je široka tema koju ovdje samo kratko dotičemo da bi pokazali koje su sve značajke i izvori homofobije, bifobije i transfobije.

Seksizam je sistem prednosti temeljen na vjerovanju da je jedan spol superioran nekom drugom iz kojeg proizlazi diskriminacija protiv osoba pretpostavljenog inferiornog spola, uglavnom u korist ”muškaraca”, a isto tako podržavanje tradicionalnih stereotipa društvenih uloga baziranih na spolu.

Homofobija, bifobija i transfobija direktan su proizvod patrijarhata, zapravo one ga na mnoge načine potvrđuju. Patrijarhalni sistem za svoj opstanak nužno zahtjeva jasnu granicu između muškog i ženskog te ponašanje u skladu s tom granicom. Sve osobe drukčije seksualne orijentacije od heteroseksualne i osobe koje ne pristaju na ovaj tradicionalni model i ponašanje koje potvrđuje i nastavlja strogu podjelu između „muškog i ženskog“ prijetnja su ovom sistemu. Upravo patrijarhalna konstrukcija rodnih uloga omogućava mušku dominaciju a propitkivanje i/ili odbijanje ove konstrukcije ugrožava takav sistem. Također, patrijarhat podrazumijeva ljubavnu vezu između muškarca i žene kako bi se mogao ostvarivati dominantan i podređen odnos moći. Lezbijke, gej muškarci i biseksualne osobe svojim načinom života ne podržavaju spolnu neravnopravnost, odbijaju oštru podjelu nadmoćnosti i podređenosti, muškosti i ženstvenosti itd. što predstavlja  prijetnju temeljima patrijarhalnog sistema.

Patrijarhat je politička institucija koja predstavlja primarni oblik društvenog porobljavanja, bez čijeg uklanjanja će i drugi oblici porobljavanja ( rasni, politički, ekonomski ) nastaviti djelovati. Kao politički sistem, on se održava prvenstveno ideološkim sredstvima, i to što u institucijama društva socijalizira svoje članove/ice oba spola na takav način da one/i prihvaćaju spolnu neravnopravnost kao ”prirodnu” i ”normalnu”.

Na mnogo su načina homofobija i transfobija povezane. Stav koji se pokazuje kroz nazivanje lezbijki, gej muškaraca i biseksualnih osoba pogrdnim izrazima kao npr. „muškobanja“, „peško“ i sl. zapravo govore o percepciji da ove osobe ne žive neke postavljene norme kako se trebaju ponašati i živjeti kao muško ili žensko. Mnogo napada na homo/biseksualne osobe događa se zbog njihovog fizičkog izgleda koje također ne prati ove norme. S druge strane, napad na transrodne osobe je često homofobične naravi, gdje se pretpostavlja (zbog fizičkog izgleda, ponašanja i sl.) da su osobe homoseksualne, iako su te osobe npr. heteroseksualne.

Scroll to Top