DRAGA SARA Ponedjeljak, 7. srpanj 2003.

Ponedjeljak, 7. srpanj 2003.

Draga Sara,

Vikend je prošao bolje nego očekivano. Dala sam ispit iako sam bila sigurna da ću past. Očekivano, kako je ispit bio usmeni, potrajao je duže od očekivanog i dok sam ja završila društvo koje je trebalo ići na kupanje otišlo je bez mene. Srećom, sada imam Višnju. Nazvala me ako mi se da ići jer kao već su dva sata poslijepodne, pa je možda kasno.
Ma kako kasno. Idemo, idemo! Pokupile se mi. Otrčala sam doma po stvari. Navukla novi kupaći kostim, uzela ručnik. Pobacala sam u ruksak nešto hrane, pića, dodala novčaniku skriveni fond i kliznula van.
 
Višnja me pokupila s autom na raskršću i spustile smo se dolje kod Guvernerove palače, pa krenule u smjeru Opatije. Tamo se naravno ne bi ni u ludilu kupale, ali malo niže dolje, tko zna.
Vozeći se prema Zametu pao je prijedlog da nazovemo Andreu, možda bi i ona s nama.
- Kada već hodate, sada valjda službeno. – predložila je Višnja.
- Da, valjda službeno. To ćemo još vidjeti, ali da, može i ona s nama.

Stale smo ispod njene zgrade i poslala sam joj poruku. Koliko god mi se u početku gadila sama pomisao na mobitel i ideja da ga nosim okolo sa sobom gdje god idem, toliko sada obožavam to malo zvonce, ali samo zbog sms-a. Morale smo malo pričekati odgovor, točnije morala sam joj poslati još jednu porukicu u kojoj sam joj navela da odmah javi jer smo ispod njenog prozora, gotovo. Javila se i kao može. Pričekale smo ju deset minuta i uz zvuk hitova iz osamdesetih pojurile smo. Kratka stanka u Opatiji i skok u market, pa dalje. Vozile se vozile i igrom slučaja završile u Lovranu. Ja sam htjela u Ičiće na odbojku na pijesku, ali je gužva bila kao u mravinjaku i nije se isplatilo, a i urotile se one dvije protiv mene. Tako ti život ide. Tek se upoznale, a odmah se urotile. Pa ti imaj prijateljice i ljubavnice. Možda je caka u tome da imaš cijelu hrpu i jednih i drugih. Hm?! Kupanje, sunce, more, bučkanje, žene i ja. Kako nam je bilo dobro. Nismo baš puno pričale. Bilo je prirodnije ležati pokrivene sunčevim zrakama. Kada je svjetleća kugla odmaglila iza brda i počeo puhati vjetrić noseći sol u svom dahu, obukle smo se i započela je ćakula. Priznajem, najviše su one dvije izdajice razgovarale međusobno. No, to se ja nisam uključivala jer mi je bilo ugodno slušati njih kako razgovaraju. Obje su pričale o stvarima koje ja već znam, pa sam samo slušala kako na drugi način prilaze istim temama. Zanimljivo je kako osobe s malo više mašte i naučene razgovarati s puno ljudi, često mijenjaju način prepričavanja određenih događaja. Nije da dodaju nešto, nego se doslovno služe drugim redoslijedom riječi i samim riječima. Umjetnost prepričavanja je nešto što osobe nose u sebi.

Uključila sam se u razgovor kada se počelo raspravljati o izljevu mladih mozgova iz lijepe naše. E tu se dalo pričati na veliko jer sam i ja upoznata sa najmanje deset slučajeva mladih ljudi koji su doslovno pobjegli iz države kao ekonomski emigranti i trenutno se nalaze, neki u Australiji, dio u Americi, a ostatak u Njemačkoj i Italiji. Reklo bi se da je svugdje bolje nego doma. A možda je to samo mit zelenije trave u tuđem dvorištu?! Planiram i ja u inozemstvo. Nekako mi je to prirodan slijed stvari. Kruhom za kolačima u nadi da neću izgubiti glavu. Volim Hrvatsku, ali isto tako mi je apsolutno jasno da još neko vrijeme nećemo moći živjeti normalno. Mali je postotak onih kojima je dobro u životu. Gledam svoje kako se svaki dan bore sa životnim činjenicama i nemogućnošću pružanja svega što bi željeli pružiti svojoj djeci. Nama je još i dobro. Ima puno gorih slučajeva.

Sjedile smo i hopsale po plaži do deset navečer, pa kao krenule natrag jer smo se već smrznule do kostiju. Sat vremena je tada već puhalo kao blesavo. Bilo nam je toliko hladno da smo na povratku upalile grijanje, pa ti reci da smo normalne. Doduše, nijedna u autu nije normalna. Svaka je na svoju stranu. Nisam tu ni sebe isključila. Znaš mene, ja sam najgori slučaj. Zašto? Hodam s curom, ona brije s tipom, on sa mnom ide na kavu kako bi pričao o njoj, a ja s njom isti dan prohodala. Vidiš, toga sam se sada sjetila. Bila sam vani ono u petak, poslije izlaska s Andreom, kada smo bile na groblju?! Valjda se sjećaš. Navečer sam u petak izašla van tek tako da se ne motam po kući bez cilja jer sam sve bila naučila i nije mi se više gledalo u knjigu. Prošetala sam do grada i sjela u Gal. Tamo je uvijek neka ekipa. Srela sam Jadranku i na široko smo se udubile u raspravu o trenutnom stanju hrvatskog jezika i književnosti. Prošarale smo i trendovima svjetske književnosti i sat vremena analizirale Harry Pottera. Obje smo veliki poklonici malog čarobnjaka, koji suprotno mišljenju nije, uopće, knjiga za djecu. Pročitala sam ja i Gospodara prstenova od Tolkina. Nećemo sada razmišljati o tome kako se šta piše. Uglavnom, da skratim, jer ću u suprotnom početi pisati sve njene i moje argumente. Zlatko je naletio isto slučajno kao i ja. Pozna Jadranku, igrom slučaja, ili prstom sudbine, te je sjeo kod nas. Pričali smo ne vezano prvo, neke sitnice, a onda se on ulovio Andree i činjenice da smo nas dvije čini mu se najbolje prijateljice, a i Andrea mu je tako rekla, pa njega sada evo zanima koliko ja znam o njihovom odnosu. Jadranka nas je brzo pozdravila jer je se tema nije ticala, a nije ju ni zanimala. Ostavila nas je same.Osudila me na mukotrpna dva sata slušanja o tome kako on dobro pozna Andreu, kako se ona njemu povjerava, često izlaze skupa i da su srodne duše. Ja sam samo sjedila i klimala glavom. Znala sam sve o njenim osjećajima i o stvarima kroz koje prolazi. Ali, zar ću njemu pričati o tome? Ono što imamo i znamo nas dvije, ostat će između nas dvije, ako se mene pita.

Moram priznati da smo ja i Zlatko u dobrim odnosima i daje on o.k. , osim u toj malenoj sitnici. Prisvaja mi Andreu kada god stigne. Ja sada ovo pišem još pod dojmom nedjeljnih događaja. Moj prijatelj Zlatko posvađao se s mojom curom Andreom, on naravno, kao u svakoj dobroj priči nema blagog pojma da nas dvije hodamo. Posvađao se s njom i nazvao mene, trebala mu je neka frendica da ga tješi, pa zašto to ne bih bila ja. I bila sam ja. Sudbina je htjela da su se posvadili preko telefona i da je Andrea u trenucima svađe bila udobno zavaljena u mom zagrljaju jer smo si uzele dan za sebe. čekaj, prijeći ću tu na objašnjavanje nedjelje, 6. srpnja 2003. , dana za sjećanje. Počnimo iz početka...

U subotu nas je Višnja nakon kave na Kantridi ostavila u gradu i nas smo dvije prošetale malo uz Rječinu. Bilo je tako ugodno napokon u miru razgovarati o stvarima koje nemaju nikakve veze s nas dvije. Nikakve razgovore o nama nismo vodile. Pričale smo o planovima za budućnost i o djetinjstvu. čudno je kako se to dvoje često veže kroz razgovore, kao da je netko neraskidivo povezao našu povijest i budućnost. U dobrom duhu predivnog slaganja koje možemo zahvaliti opuštanju na plaži odlučile smo se naći i u nedjelju, ali samo nas dvije. Moji su kao naručeno otišli kod prijatelja u vikendicu u Crikvenicu, a sestra se na scooteru odgegala do Milana kod neke prijateljice još u petak.

Andrea i ja smo imale stan za sebe i iskoristile smo svaki trenutak, najvjerojatnije ne onako kako bi ga ti iskoristila, ali bilo nam je super. Izležavale smo se u dnevnom boravku i gledale neki film, a kada smo poželjele biti malo više same, znam da razumiješ, povukle smo se u moju sobu i sjele na krevet. Ja sam se naslonila na zid, a ona je sjela u moj zagrljaj. Obgrlila sam ju nogama i rukama i tako stisnute smo šaptale. Bile smo same u stanu, ali to i nije igralo veliku ulogu. Bilo nam je ugodnije i više nam je odgovaralo biti tiho, tiho, i same u malenom kutku. Sjedila sam između hladnog zida i toplog tijela, a bilo mi je vruće…..Ugodno vruće. Složile smo se da nam dugo nije bilo ovako lijepo, ali i da do sada nismo imale pravog povoda za se naći u takvom položaju jer nismo hodale. E, sada hodamo i super nam je. Cijelu smo nedjelju bile prilijepljene. I u jednom takvom trenutku, u kojem je postalo još toplije jer smo ležale na krevetu izmjenjivale poljupce i dodire, nazvao je Zlatko. Ono što je meni zanimljivo je to da je Andrea reagirala tako burno. Iznenadila je više mene nego njega. Zvao ju je na mobitel jer mu je njena mama rekla da je izašla.

- Rekla mi je tvoja mama da si vjerojatno kod Matee, ali da ne mora biti. I 'di si?- pitao je on naivno.
Uslijedila je tu bujica provala iz Andreinih usta. Tako ljutu ju nisam duuugggooo vidjela. Bila bi ga ošamarila da joj je sada stajao ispred. Možeš zamisliti oko čega se toliko zajapurila. On kao daje sebi za pravo pitati ju gdje je. Izdijelila mu je sve idiote i kako si on to dozvoljava i šta mu je i …. I ……..i……

Meni je bilo neugodno, a nisam ništa skrivila. Bila je tako slatka. Ne zato što se na njega izderavala nego zato jer se ugnjezdila dublje u moj zagrljaj. Vrpoljila se, vrpoljila i zamotala mojim rukama. Mislila sam daće se zadaviti mojim rukama. Kako ja volim to stvorenje. Dok je ona trezveno pokušavala objasniti Zlatku njegovo mjesto u njenom životu naravno uz dodjelu svakakvih imena, ja sam se igrala s njenim vratom. Najveća fora je u tome što ju je to škakljalo, pa se vrpoljila i smijala. Ne znam kako je to Zlatku zvučalo u tom trenutku, ali rekao mi je sve tu večer na kavi u Galu. Kada se prestala svađati s njim i spustila mu slušalicu okrenula se meni i odalamila me po stražnjici. Nisam mislila da je sm tip. Iznenadi me ona svako toliko. Dobra stvar je da i ja nju iznenadim svako toliko, pa nam je život ispunjeniji i zabavniji od prvoga dana kada smo se upoznale. U razgovoru je jučer ispalo da su i jednoj i drugoj noge klecale prvog dana kada smo se upoznale. Meni se želudac iz okrene i dan danas svaki put kada se trebamo naći. Mislim da smo obje zaljubljene. Dobra stvar je da smo zaljubljene jedna u drugu. Ostatak je nedjelje protekao u daljnjem maženju. Kosa joj je predivno mirisala, a ona je njuškala moj vrat i leđa. Poigravala sam se idejom da možda budem malo hrabrija i da krenem rukama u skrovitije kutke, ali nisam htjela brzati stvari. Iznenadilo me koliko ju želim. A opet, ne želim brzati. Bilo nam je super. Počela mi je faliti još prije nego što je izašla iz mog stana.

Kako je ona izašla nakon glasnog i dugog poljupca i pripijenih tijela, tako mi je zazvonio mobitel. Zlatko je trebao žensko društvo. Trebao, dobio. Nakon onog pranja nisam imala srca odbiti ga. I tako mi na kavi. Sjedimo i on mene nervira totalno krivom pričom. Ne da si je sve preveo, nego je sve krivo preveo. Kao da čitam titlove na nekom japanskom filmu. Ma, znaš šta mislim. Katastrofa. Da nisam bila prisutna kada mu je sve izdijelila još bih mu jadnom i povjerovala. Pokušala sam mu objasniti neke razloge njene reakcije, jer on kao zna da smo nas dvije dobre, da se čujemo i vidimo često. Bilo mi je sve uzalud. Nije htio slušati. Ja sam se svojski potrudila, ali ništa. On je na kraju mene uvjeravao u razloge njene reakcije. I pogodi, molim te. Bilo mu je sve krivo, osim njegovog pitanja gdje je bila. Ušao je u neke teške psihološke priče o njoj i malo je falilo da ga ne puknem. Na svaki moj pokušaj da mu objasnim neki njen stav ili rečenicu, on bi me prekinuo jer ju on bolje pozna….

- Ma, ti ne znaš. Ona je meni rekla…..- bio je tako siguran u sve svoje tvrdnje da mu niti jednom nije palo na pamet baciti pogled na moje lice. Da je to napravio kako treba, da je obratio pažnju na moje reakcije, shvatio bi da ne zna ništa. Doze u kojima je ona sebe dozvoljavala njemu tako su sitne da se niti jedan pošteni ovisnik ne može navući, a kamoli ostati na tome.

Ja sam odustala. Čemu se truditi. Ja ju poznam, hodam s njom i želim ju za sebe u krajnjoj liniji. Prema tome, draga moja, živo mi se fućka što on misli o njoj. Ja ju imam. Ja ju imam. Ja ju volim. Njen blesavi osmijeh kada me ugrize za vrat, igranje jezikom, ruka koja mi prođe po leđima svakom javnom prilikom. Ima potrebu kada smo vani u javnosti imati me nekako uz sebe, pa ako ništa drugo, onda prođe rukom, ono kao usputno mojim leđima. Na taj sam način u tih par sekundi samo njena. A u našim pogledima možemo biti same i u gomili ljudi, a to je ono što mi nikada neće biti jasno. Navratila je jutros na seminar u Opatiju.

U, zaboravila sam ti reći da sam našla posao za preko ljeta. Zaposlila sam se u jednoj modnoj agenciji kao hostesa i kružiti ću cijelo ljeto po seminarima. Došla mi je u posjetu jutros. Digla se rano i dovezla autobusom do Opatije samo da bi mene vidjela. Sjela je na stepenice u sredini sale i pažljivo me promatrala. Odmah sam ju primijetila. Pogledi su nam se sreli preko bezbroj glava i ostali tako. Obavljala sam svoje dužnosti automatski jer smo očima nas dvije vodile razgovor. Nakon sat vremena kada je napokon bila stanka, iskrala sam se van, u park iza hotela. Kratko smo popričale, zagrlile se, poljubile i otišla je. Pojavila se baš kada sam mislila na nju, nije li to genijalno. Kao da smo telepatski povezane. Razvila se u kratkom vremenu tako čvrsta psihološka veza. Malo se bojim, ali to mi je tako super.

Ne znam više šta bih ti rekla. Zadnjih mi je dana sve super. Super, super. A, mislim da sam zaljubljena.

Pusa.

Psihološko savjetovalište

Zabava kroz umjetnost

  • Ona, pas i ja

    18 Veljača 2016
    Htjela bih da me jednom ima jedna žena i jedan pas. Njih dvoje da me posvoje zauvijek. Ja ću ih voljeti fotoaparatom i ići ćemo na razna mjesta. Zavlačit ćemo se u neke šume, na neke obronke, spavat ćemo po nekim divljim plažama, zapinjati u blatima. Odrat ćemo gume po stranputicama i glasno se smijati i glasno se voljeti. Ona, pas i ja. ...

RAD LORI PODRŽALI SU I PODRŽAVAJU: donatori banner

Lori

Lezbijska organizacija Rijeka "LORI" osnovana je 19. listopada 2000.g.
Cilj udruge je informiranje i ...

više o lori

Volontiranje

Organizacija koja cijeni svoje volontere i volonteri koji cijene sebe i svoj rad su ključni element uspješnog partnerstva.

priključi se

Podržite nas

Podrška, informacije, savjetovanje.

Podržite LORI

Kontakt

Janeza Trdine 7/IV, 51000  Rijeka
+385 (0)51 212 186
+385 (0)91 593 4133
+385 (0)91 493 4133
loricure@yahoo.com

Copyright © 2010 LORI, All Rights Reserved