Ankica ima sedamdeset i osam godina. Živi u malom mjestu nadomak gradića u Hercegovini. Čitav život je bila domaćica. Ima tri sina i dvije kćerke. Muž joj je preminuo prije četiri godine. I ljubila je ženu.

„Mog Petra sam upoznala sa šesnaest godina, vjenčali smo se kada sam imala sedamnaest a prvo dijete sam rodila na osamnaesti rođendan“, priča mi Ankica dok pijemo kafu u njenom vrtu.

Tražiš sjenu ispod moga uha, guraš se u moj vrat, prekrivaš si lice dekicom. Kada idemo na spavanje ostavljamo svjetlo upaljeno kako bi se vidjele onih zadnjih par minuta prije sna. To radimo nakon što je dan bio dobar, zadržavamo ga koliko je moguće. Privijamo se jedna uz drugu i mazimo si lica, ne osvrćemo se na riječi jer bi nas lako mogle vratiti u potpunu budnost. Zadnje misli nas napuštaju, ni tijelo se više trzajima ne brani protiv sna, još samo čujem tvoj umilni glas „Molim te, idi ugasi svjetlo“.