Poljski izlaz

Benjamin je pisao svoj magistarski rad. Volio sam ga promatrati kako radi. Njegove ruke su se napinjale dok je bjesomučno tipkao po tipkovnici. Promatrao sam ga par trenutaka, gledajući kako mu se napinju mišići na rukama i njegovu usku nebesko plavu majicu koju sam mu poklonio za našu godišnjicu. Lijepo mu je pristajala uz oči. Očistio sam krletku naše papige tigrice Lile i promijenio joj vodu. „Hoćeš li čašu soka?“, pitao sam ga. Nije skrenuo pogled sa ekrana: „Što? Oh, ne, ne hvala.“ Promumljao je nešto sebi u bradu. „Mogu ti napraviti sendvič ako hoćeš“, nastavio sam. Ovog puta mi je odgovorio na njemačkom: „Nein, danke, meine Liebe“, još uvijek gledajući u ekran. Prošlo je tri godina od kada sam se doselio u Berlin. Upoznali na jednoj tribini na univerzitetu („Čija je obećana zemlja? Izraelsko-palestinski sukob“), otišli na vruću čokoladu nakon tribine i tri mjeseca kasnije uselio sam se u njegov trosobni stan na četvrtome katu u maloj uličici u blizini Kurfürstendamma. Komunicirali smo na engleskom, a za ostalo nam ionako nije bio potreban jezik. Nakon šest mjeseci tečno sam govorio njemački ali volio sam engleski, on je nekako bio naša poveznica, drugi jezik obojici. On se mučio s poljskim, naučio par fraza i odustao. Rekao mi je da nema uho za jezike dok smo se jedne večeri, dovršivši bocu crnog vina, tako jako pritisnuli uz staklenu površinu njegovog walk-in tuša da sam mislio da će puknuti. Odjednom mi je postalo vruće u dnevnom boravku i otišao sam u kuhinju da se malo smirim. Natočio sam si čašu hladne vode i duboko izdahnuo. Volio sam Benjamina, nisam se htio vratiti u Poljsku. Volio sam Berlin i Nijemce i svoju slobodu, daleko od učmale, katoličke sredine iz koje sam pobjegao. Nisam nikada pomislio da bi išta moglo uzdrmati našu vezu, tako čvrstu i stabilnu od samog početka. Pomislio sam na Benjaminovu čvrstinu i stabilnost, osjećajući želju pomiješanu sa grižnjom savjesti. 

Vrtna avantura

Vilim je, ispijajući treću čašu vina, sjedio za stolom, onako kako priliči, blago raširenih nogu, buljeći u neodređeno, pri tome pazeći da ne sretne nečiji pogled. Pozivajući konobara pazio je na gestikulaciju, na pokrete ruku… U gradu njegovog djetinjstva jedino su pedere mrzili više od četnika. Na trenutak se sjetio Rodriga i rastužio se. Još uvijek bi bio s njim samo da nije tako bezobrazan i ohol. Nije više mogao podnositi ta ponižavanja. Ipak nedostaju mu nježnosti, jer samo je on u njemu mogao razbuktati strast.

Psihološko savjetovalište

Zabava kroz umjetnost

  • Ona, pas i ja

    18 Veljača 2016
    Htjela bih da me jednom ima jedna žena i jedan pas. Njih dvoje da me posvoje zauvijek. Ja ću ih voljeti fotoaparatom i ići ćemo na razna mjesta. Zavlačit ćemo se u neke šume, na neke obronke, spavat ćemo po nekim divljim plažama, zapinjati u blatima. Odrat ćemo gume po stranputicama i glasno se smijati i glasno se voljeti. Ona, pas i ja. ...

RAD LORI PODRŽALI SU I PODRŽAVAJU: donatori banner

Lori

Lezbijska organizacija Rijeka "LORI" osnovana je 19. listopada 2000.g.
Cilj udruge je informiranje i ...

više o lori

Volontiranje

Organizacija koja cijeni svoje volontere i volonteri koji cijene sebe i svoj rad su ključni element uspješnog partnerstva.

priključi se

Podržite nas

Podrška, informacije, savjetovanje.

Podržite LORI

Kontakt

Janeza Trdine 7/IV, 51000  Rijeka
+385 (0)51 212 186
+385 (0)91 593 4133
+385 (0)91 493 4133
loricure@yahoo.com

Copyright © 2010 LORI, All Rights Reserved