Bilo je to jedno od onih mjesta, kafića, koje ja ocjenjujem kao „rupa gdje se okupljaju lokalni alkosi“. Ni sama ne znam kako sam se našla tamo ali valjda je to bio jedan od dana kada samo želim popiti kavu pa makar i na dnu najveće takve „rupe“, i kada mi nije bitno ni kako izgledam i kada i, samo molim Boga da me svi puste na miru da sam sama sa sobom i da se ne moram ni na koga obazirati! Eto, tako sam se valjda i našla tamo. Osim nje i mene, mislim da druge djevojke tamo nije bilo, ali nije bilo ni potrebe jer ona ih je, barem meni, sve zamjenila. Nije bila neka miss svijeta, nisam ni ja da se razumijemo, ajme, pogotovo ne taj dan a i ja ne padam na ljepotu ni kod muškaraca ni kod žena, ali ona je imala nešto što je mene privuklo; ne znam je li to bio način na koji se odnosi prema gostima, ljubaznost, njezino lice ili glas.... ne znam, al' mene je „dobila“. Inče nisam ljubitelj sjedenja za šankom no kad sam ju vidjela, napravila sam iznimku i nasadila se na ćošak šanka, mjesto je bilo ko stvoreno za mene da imam najbolji pogled na nju. Oko mene je sjedila hrpa tipova koji sebe smatraju muškarcima ali njihovo ponašanje i govor prema njoj a poslje i meni mi je jasno rekao da su sve samo ne muškarci! Pristojno sam odbijala sve ponude da nešto popijem ali sam molila Boga da me i dalje pitaju samo da ona dolazi do mene, imala je odličan parfem. U istom trenu sam umirala od srama jer osim što sam sjedila tamo ko muško, onako nalaktila se seljački i ko ga je.... bila sam u trenerci i sa muškim dezićem. Stalno vodim rat sa bratom oko toga jer mu sve uvijek potrošim. A ona.... bila je neobična, simpa, haljinica i tenisice, za razliku od mene, izgledala je savršeno. Naravno, kada god bi pomislila kako je lijepa i kako mi se sviđa, isti tren mi je kroz glavu prošla misao „ma da, ali gdje bi ona mene pogledala...... ma ne, može ona i bolje sto posto......“ U isti tren sam bila i tužna.

Stvarno nije trebalo da me vozite! Nije morala da vas zove.

Mada, ja na nju nikada ne mogu da dugo budem ljuta. Kada vidim te njene okrugle plave oči kako me umilno gledaju, ne mogu a da joj ne oprostim i najzlobniju stvar koju bi mogla da uradi. Ume i da zatrepće, čim vidi da mi je digla pritisak. Kao, izmotava se ali sam sigurna da to radi celog svog života, svima oko sebe. I kako voli puno da priča, a onda gestikulira svojim dugačkim, tankim rukama, maše okolo i zvecka sa svojih sto narukvica. To me stvarno nervira, taj zvuk kada žene prozvode nakitom ili štiklama, kao kada se neka smešna životinja šepuri i daje znak da je tu i da je ima...  Ali mi na  njoj ne smeta. Mislim i da dok spavam ponekad čujem kako ona zvecka...