Upoznala sam ga kada me šef, kao mladu pripravnicu, uveo u prostoriju u kojoj ću provesti sljedećih trideset godina bez prava na pomilovanje. Za zelenim stolovima su sjedile četiri debeljuškaste gospođe umorne od života. Za petim je stolom sjedio on. Visok , crn, zgodan. Prišao mi je, galantno se naklonio i predstavio. Pružila sam mu ruku i sljedećih nekoliko minuta, dok sam iza leđa masirala bolne prste, žalila zbog toga. 

Jutro se tek približilo prozoru, ti si već budna. Ne ustaje ti se. U tvojoj praznoj kući je hladno. Bijeli zidovi, sante leda. Čekaš. Danas popodne dolazi. Zvala si ga, molila. 

On je ponavljao da si ga proklinjala. I jučer pristao. Stavljaš ruku na grudi, srce ti tuče. Jako. Tjera te da se prisjećaš. Srce zna tvoju krivnju, za kaznu ti šalje uspomene. 

Više nikoga ne podnosiš, s nikim ti se ne druži. Nema više jutarnje kave s Ljubicom, zimi pokraj peći na drva, ljeti u hladovini ispod trešnje.