Gledajući dječje glave kako se naginju nad crteže koji su tek počeli poprimati oblik, Ana je razmišljala o Marini i njezinoj želji da i one postanu roditelji jednog ovakvog malog stvorenja. Voljela je djecu (da nije, ne bi nikad postala učiteljica), ali nikad nije htjela – barem je tako mislila  – imati vlastito.

Ali sad se, s Marinom, to promijenilo.

- Da je živa, teta nikada ne bi okrečila zidove u takvu plavu- ljutio se Vilim na Rodriga vidjevši boju koju je smiješao.

- Da je teta živa, ti ovdje ne bi ni prismrdio- odgovorio mu je Rodrigo.

-Baš si bezobrazan, bolje bi mi bilo da te nisam ni poveo i da sam kuću uredio sam.