Sportskim rječnikom rečeno, Crna Gora je ove godine uhvatila priključak i započela održavati povorke ponosa. Nakon Budve u srpnju, u prošlu se nedjelju i Podgoricom, kao i drugim balkanskim gradovima prije nje, širio suzavac, letjelo je kamenje, molotovljevi kokteli, jaja, uvrede i pogrde, a sudionike i sudionice evakuirala je marica. No usprkos tom već viđenom scenariju, dugine boje počele su se širiti i Crnom Gorom i to je točka s koje nema povratka. 

Scenarij možda jest već viđen, ali ono što je neviđeno jesu brkovi gospodina Radoja Gluščevića, koji ih je, prema pisanju Dana, obrijao, šokiran (moram reći, genijalnim) logom povorke. I to nakon 57 godina. Jadan čovjek,

Eto, dogodilo se i to. I „normalni/e“ svoju paradu imaju! Krenut će, kao i nekad Zagreb Pride, sa Zrinjevca, ali se neće vratiti na nj; njihov cilj je Trg Sv. Marka. Isto tako imaju i vlastite zaštitare, i to iz redova branitelja, a od naših napada branit će ih i pripadnici specijalne policije, doduše  umirovljeni. Zaista se nadam da nikome,

Križari  i križarice 21. stoljeća ne moraju se otisnuti na dalek i neizvjestan put da bi ispunili/e svoju misiju. 

Oni i one ne moraju biti gladni/e i prljavi/e i prolijevati svoju i tuđu krv.

Ne moraju nositi oklop, mač i štit; oboružani/e su lecima, papirima i olovkama.

I štandovima.

Oni/e su mononacionalna vojska; među njima nema takvih podjela koje dovode