DRAGA SARA Petak, 4. srpnja 2003.

Petak, 4. srpnja 2003.

Draga Sara,

Nije li čudno imati ispit u subotu. To se valjda samo meni može dogoditi. Dobro, imam nas još nekoliko. Moram malo dramatizirati. Gdje bi moj život bio kada ne bih malo puhala. Bilo bi mi jadnoj dosadno i monotono, ta nemam ni poslovnih, ni ljubavnih problema.

Mislim da ih nisam imala, onih pravih, do jučer kasno. čudno je to, pišem ti sve dan unatrag i nekako mi se čini kao da stalno putujem kroz vrijeme.
 
Trudim se dobro zapamtiti sve detalje kako bih ti ih mogla prenijeti, ali nisam sigurna da mi to baš najbolje uspijeva.

Jučer sam se našla s Andreom, nazvala je u gluho doba podneva (to je onda kada normalni ljudi imaju siestu. Ja se trudim, ali me uvijek neka nenormalna osoba ometa nekakvim poslovima, druženjima i sličnim nenormalnostima. Ne sjećam se kada sam zadnji put pošteno otelila jedno poslijepodne.). Izašle smo van sat kasnije i prošetale malo mojim susjedstvom. Napravila je sve sama. Zvala je, iz govornice dva zavoja ispod mene, došla po mene pod zgradu, i odvela me za ruku (za r u k u ) u šetnju grobljem. Trebam li to uzeti kao ozbiljnu prijetnju ili mi se samo čini. Priznajem, nema romantičnijeg mjesta u Rijeci od groblja na Kozali, ali ljudi…. Prošetale smo, razgovarale o prošlim danima, vremenu, novinama, prijateljima. Ispričala sam joj o Oliveru i umrla je skoro od smijeha. (šteta, a bile smo na pravom mjestu.) Trivijaliziram, primijetila sam. Neću više. Problem je u tome što ne znam više kako se zaštititi od osjećaja koje gajim za nju. Spremna sam napraviti sve što od mene zatraži sa svim što znam da ću na kraju nastradati. Ne pitaj. Mislim da je i tebi očito da to ne može dobro završiti.

Možda bi i moglo trajati ako se ona uspije pomiriti s činjenicama, ali i dalje djeluje izgubljeno. Vjeruj mi. Znam ju jako dobro i moram priznati da me je strah i prvi joj put, od kada se znamo, ni najmanje ne vjerujem. što ako to sve propadne? šta ćemo s našim prijateljstvom. Raspast će se u milijun komadića, baš kao i moje srce. Više ne obraćam pažnju na uzlete i padove mog srca. Mislim da su mu sve žile gotovo popucale od silnog naprezanja.

Provele smo lijepo popodne, ali ja se ne mogu opustiti. Nije stvar u groblju! Bojim se, jednostavno i jasno. Ja s njom mogu sve, ali mislim da ona sa mnom ne može ništa. Pitanje je i da li želi bilo što. Razgovarale smo i o mojim danim ispitima i zašto nije mogla proslaviti. Bila je počela pričati kako joj je dobro bilo s prijateljicom kada sam ju prekinula i zamolila ju da ne laže. Nije imalo smisla slušati ju kako izmišlja.

- Dobro, nisam bila s njom.
- Znam, kažem ti da sam ju vidjela.
- Meni nije ništa rekla.
- Najvjerojatnije nije stigla.
- Valjda, trebam se naći s njom sutra.
- Zabavi se.
- Hoću. Oprosti, trebala sam ti odmah reći.
- Ne trebaš ti ništa što ne želiš, u tome je cijela poanta priče. Ne trebaš ni biti tu ako nećeš.
- Molim te, ne davi. Tu sam jer to želim. Zadnji put sam već imala dogovoreno sa Zlatkom i nisam mogla otkazati, a s tobom bi se i tako vidjela poslije.
- Svejedno, čemu lagati?
- Nisam te htjela povrijediti. Da sam ti rekla kako ne mogu proslaviti s tobom jer idem s njim van samo bi pogoršala stanje.
- Ja ne znam šta ću s tobom.
- Ono što si i dosada. Budi tu.
- Tu sam.
- Vidim. Nemoj se izgubiti.
- Neću. Planiram ostati još neko vrijeme.
- A koliko traje to tvoje vrijeme?
- Ne znam. Koliko potrajemo mi.
- Nadam se dugo.
- I ja se nadam, ako ništa drugo, onda da ćemo ostati prijateljice.
- I ja. Nemaš baš puno povjerenja u našu vezu?
- Iskreno?! Ne. Mislim da smo nezrele i da ti ni sama ne znaš šta bi.
- To je točno. Pretpostavljam.
- Vidjet ćemo.
- žive bile, pa vidjele.
- Ej, ne kradi moje rečenice.
- Valjda mogu ukrasti nešto tvoje.
- Moje srce nije dovoljno?!

Tu smo već bile smještene na hladnom kamenu jedne od najvećih grobnica na Kozali podignutoj u čast nekog riječkog gradonačelnika ili nekog sličnog. Ogromna je, siva i predivna. Kamen na kamenu, oni veliki blokovi kao kod starih dvoraca. Romantično mjesto. Podsjeća me na pjesmu Edgara Allana Poe-a, Annabelle Lee. Priziva mi u sjećanje njegove stihove i hladnoću smrti, a opet neku stalnost i snagu ljubavi. Umre li ljubav ikada ako je ona prava?

Moram žuriti. Idem na kavu. S kim? Pojma nemam.

Lori

Lezbijska organizacija Rijeka "LORI" osnovana je 19. listopada 2000.g.
Cilj udruge je informiranje i ...

više o lori

Volontiranje

Organizacija koja cijeni svoje volontere i volonteri koji cijene sebe i svoj rad su ključni element uspješnog partnerstva.

priključi se

Podržite nas

Podrška, informacije, savjetovanje.

Podržite LORI

Kontakt

Janeza Trdine 7/IV, 51000  Rijeka
+385 (0)51 212 186
+385 (0)91 593 4133
+385 (0)91 493 4133
loricure@yahoo.com

Copyright © 2010 LORI, All Rights Reserved