Imam želju napisati ti priču o nama.
Najlogičnije bi bilo napisati sve onako kako je. Priznati da mi ne izlaziš iz glave. Da mi je novo to što nekoga ne mogu izbrisati iz svojih misli kad odlučim. Sve sam napravila kako treba – servirala ti da me odgurneš, nabacila distancu, zabranila sebi pomišljati na tebe, bacila oko na drugu, izlazila, pravila se da je sve kao što je bilo prije tebe…
Tako bi to nekako krenulo da ti pišem onako kako je. Ljigavo i jadno. Pa zato neću.
Napisat ću ti ne-ljigavu priču u kojoj ću biti sipa. Pa da imam opravdanje ako ispadne ljigava. Nadam se da znaš da sipe imaju sluzavu kožu. (stanka) Joj, ovo sad uopće ne zvuči romantično. A naša je priča u mojoj glavi skroz romantična. Zaboravi na sipu.
Bil’ ti bilo ok da budem robot? Bila bih neki romantični tip robota. Jasno, bio bi to i ful pametan robot koji kuži da nije prikladno zaljubiti se u tako predivno sjebano stvorenje. (stanka i uzdah)
… pometan robot ne bi napisao da si ti sjebana. Prije bi zaključio da sam sjebana ja koja pokušavam napisati romantičnu priču sa sipom i robotom. A ništa, zaboravi i na robota.
Oprosti, smotala sam se. Biti ću stablo. Biti će to više onako neka artsy priča. Voliš artsy stvari pa će ti se valjda svidjeti. Jedna sam od 220 platana na Zrinjevcu. Imam 142 godine. (zamišljena stanka) Ovo je samo kao predgovor, čisto da ti je lakše vizualizirati me. A sad za pravo počinjem…
Ja sam dakle elegantna, vitka i visoka platana (znam da baš nema veze sa stvarnošću ali u priči to mogu biti) s predivnom zelenom prozračnom krošnjom i s nježnom bijelom korom, tek ponegdje prošaranom smeđim šarama. Doživljavam ih kao bore. Ne još duboke bore kao u starice, već nove bore koje su se tek počele nazirati i koje u meni bude dozu straha od prolaznosti.
Bojim se da ne pomisliš da sam creepy ako ti kažem da sam platana na Zrinjevcu zato što znam da se često voliš doći zavaliti na onaj travnjak okružen platanama.
Jasno, bila bih na onoj tvojoj strani travnjaka da te mogu gledati. Ne bih ti uopće smetala, ne bi ni znala da sam tamo. Samo bih ti šumila svojom krošnjom i uživala gledajući te kako sanjariš. Pitala bih se sanjariš li o meni pa bih zašumila neku poznatu nam melodiju, onako, nezamjetno skroz. Ali ti bi ju čula. Tebi, za razliku od mene, takve stvari ne promaknu. Čekala bih da ti pobjegne osmijeh. Bila bih najsretnija platana na svijetu kad bih ga vidjela.
I onda bi se ti, nekad malo kasnije, kada si već popila svoju coffee to go i kada ti je postalo hladnjikavo, ustala i lagano odšetala svojim putem. Uživala bih promatrajući svaki tvoj pokret (pa makar odlaziš).
Onda bih ostala i čekala. Ne jer je ovo ipak patetična priča, nego jer sam ja platana a platana jasno ne može hodati za curom koja joj ne izlazi iz glave. Mislim da bi ipak bilo previše da napravim sad da platana prohoda. Jelda?
Platana